MAJKO, IZVINI…

Otac može okrenuti leđa svom djetetu, braća i sestre mogu postati zakleti neprijatelji, muževi mogu napustiti supruge, a supruge mogu napustiti svoje muževe. Jedino majčina ljubav sve to preživi.” Vašington Irving

Nedavni protest majki sa troje i više djece je pokazao više stvari koje prosječan Crnogorac nije znao, ili se pravio da ne zna: da su žene jači pol, da su temelj svega, da su hrabrije od muškaraca i da znaju da se bore za svoja prava. Pokazao je i nešto što smo odveć znali: da su tvrdoglave i uporne i glasne. Važno je istaći: pomenuti protest je bio ljudski, nepartijski i dostojanstven, ma koliko zluradi pokušavali da mu prišiju epitet političke obojenosti.

Iako, očito, nisam majka – majka me rodila – pa sam stoga bio na pomenutim protestima i podržao majke svojim skromnim prisustvom, stiskom ruke, pa čak i “cimerstvom” tokom te hladne februarske noći, te samim tim na najbolji način stekao uvid u dramatičnost situacije pred Vladom. No, zbog potencijalne optužbe da politizujem stvari (iako je politika donijela, pa i smanjila nadoknade), ovdje ću zaustaviti priču o svojoj ulozi.

Sada, uz a priori razumijevanje osuđujućih komentara povodom sledećih redova, svoj stav iznosim iz ugla objektivnog mladog opozicionog (trebam li naglasiti?) ekonomiste, sina majke troje djece: zakon o majkama sa troje i više djece je diskriminatorski iz više uglova. Narodski: jednostavno ne pije vodu.

A evo i zašto: dodjeljivanjem naknada za, doslovce, uslugu rađanja troje i više djece, majkama se, htjeli ili ne priznati, daje uloga čisto reproduktivnog organa, koji ne treba ništa da radi, sem da rađa. Jer, neki će reći, što bi radile, majke su tu da rađaju djecu i da ne izlaze iz kuhinje. Ova konstatacija ne proizilazi iz mog paušalnog mišljenja, već je, zahvaljujući ovom zakonu, postala i pravno utemeljena. To je, složićemo se, neprihvatljivo u 21. vijeku.

Nadalje, ovaj zakon je diskriminatorski prema majkama koje imaju jedno ili dvoje djece. Diskriminatorski je i prema potencijalnim majkama koje, iz nekog razloga (uglavnom zdravstvenog), ne mogu rađati djecu. Ovaj zakon diskriminiše čak i žene koje imaju, recimo, sedmoro djece, ali se iz nekog razloga (na primjer – rad na selu, ili loš privatni poslodavac), nikad nisu prijavljivale na biro rada.

Jedna od osnovnih premisa prilikom donošenja ovog zakona bila je, navodno, svijest o podizanju već poljuljanog nataliteta. Navodno, jer, recimo, moja baba od skoro 80 godina, koja je već decenijama u penziji, sada ima pravo da aplicira za nadoknadu za majke troje i više djece. Mislite da će moja uvažena baba od 80 ljeta ponovo raditi na podizanju nataliteta i time doprinositi društvu? Ni ja isto ne mislim. Štaviše, sasvim sam siguran da 90% majki koje su pogođenje ovim smanjenjem više neće rađati. A hoće li, sa druge strane, neka mlada majka raditi na širenju porodice za tri nova člana motivisana spoznajom da će za to, u najboljem slučaju, primiti 250 eura? Nisam baš siguran.

I za kraj ove argumentacije ističem najveći problem ovog zakona socijalne prirode, odnosno činjenicu da se zahvaljujući njemu radno sposobne žene pretvaraju u socijalne slučajeve. Trend napuštanja regularnih poslova zarad sticanja socijale, osim toga što nije etički, predstavlja i snažan udarac u ekonomiju države, toliko da čak, laički-pravno rečeno, zalazi u domen krivične odgovornosti. Krivične, jer mnoge od tih žena nastavljaju da rade na crno, ”bogatije” za mjesečnu nadoknadu.

Vlast ne shvata, ili neće da shvati, da niskim zaradama ili još nižim penzijama doslovce tjera (radno) sposobne žene da zatraže nadoknade, iako bi, siguran sam, mnoge od njih voljele da izbjegnu status socijalnog slučaja i da dostojanstveno rade svoje poslove. Država ne smije (!) tjerati majke da uzimaju milostinju. To nije stvar dobre volje premijera ili nekog drugog, to je glasno rečeno – njegova dužnost i obaveza!

Iako je zakon o majkama netemeljno pripremljen (bez tačno utvrđenog broja potencijalnih majki korisnica), te kao takav usvojen, podržavam majke u njihovoj borbi da im se, ipak, da ono što sada već zakonom, zaslužuju. Dakle, ukoliko ima novca da se otpiše stotine miliona poreskog duga Đukanovićevim kumovima, poput onog iz Vektre Jakić, ako imamo dovoljno novca za biznis Đukanovićevog sina i njegove elektrane, ako imamo novca za Đukanovićevog brata i njegove Limenke i banke, pa i sve njihove kumove, ortake i prijatelje, onda, budite sigurni, imamo novca i za majke.

Stoga, ako već postoji potreba za pomaganjem ugroženog stanovništva, onda je potrebno redukovanje postojećih zakona. Naime, u prvom redu je neophodno izričito pooštriti kriterijume dobijanja socijalnih nadoknada, da ne bi dolazilo do zloupotreba poput napuštanja radnih mjesta. Nadalje, umjesto zakona kojima se favorizuje samo jedna grupa žena, potrebno je obuhvatiti, recimo, samo djecu ugroženih roditelja, na primjer, povećanim dječijim dodatkom. Takođe, ukoliko se želi pomoći radno sposobnim ženama, onda, umjesto njihovog pretvaranja u socijalne slučajeve, predlažem da se desetine miliona eura (na godišnjem nivou) koje bi se davale za nadoknade izdvoje za: otvaranje pogona fabrika, stimulisanje biznisa za žene, spustanje poreske barijere, doškolovanje i slično.

Završavam: majke će uvijek imati moju skromnu, a nadam se i podršku svih nas. Ako je zakon usvojen, pa čak i kao takav, moramo ih podržati. Toliko im, u ime čovječanstva i njegovog opstanka, dugujemo.

I da:  majko,  ali i sve druge majke – izvinite. Izvinite što smo vas kao društvo doveli u situaciju da tražite milostinju ne bi li opstale. To, naprosto, niste zaslužile.