Montenegro jazz

“Pjevaju u meni drumovi snažni, drumovi dobri kao dlan očin…” 

Na tavanu ostalo pismo i sat. Očevo… I jedan kaput, topao i siv. I šal, kockast. Znate, Hm…

Mene uvijek nađe “Montenegro jazz”.

I nije to samo zbog sata, kaputa, šala… ili sunca. Zbog ispravnosti je, i tačnosti koju teško nalazim.

I nijedan sat ne kuca kao taj, koji čuvam. Kasne … zabrzaju … I prosto ne umiju da cijene trenutke. Često i ja tako, mada, trudim se … I prisvajam one tačne satove, idealiste, utopiste… borce za vrijeme, umiju sa njim. I …

Silna planina savija kičmu. “Kiša će, ne dirajte laste!”

Sjećam se mog druga Balše, on je uvijek pucao na laste. Tražio je floberkom, nišanio nebo. I beng, beng! Jednom mu se posrećilo, nastavio je da nišani.

Nikada nije volio satove. A i kasnije se ispostavilo da ne zna sa revolverima, obećao je ljudima ratove.

Magistrale varljive, ljudi željni tuđih grijehova. “Nema ispaštanja, pazi na ponašanje”….

Trčim …

Posustajem,

Padam i … Ustajem.

U lošoj formi sam, mišići, glava, dišem tek onako, nejasno, zadišem se odjednom. Konfuzija. Ali rijetko plačem! Suze su samo suze, njih je lako zaustaviti.

I … Opet znam! Treba zaustaviti  vrijeme. Treba… biti sat.

A ti što si krenuo prije vremena, e ne možeš ući u moju priču, ne pa da si još tako lijep i snažan. Ne možeš ako nijesi imao makar jedan život iza sebe, ako nijesi poznavao Istok, drugovao sa Eolom, bio njegov vjetar koji u svim vremenima nosi… Biti plemenit i žustar, čovjek, a junak. E, tako!

Ne možeš ući u ovu priču ako nisi makar jednom pogledao u sunce širom otvorenih očiju i uspio od želje da zažmuriš. Ako nijesi prećutao lavinu, koju je u tebi pokrenila tamo neka nepravda i makar samo jednom spasio lastu, sebe, drugi život.

I ako odgurneš dječaka na ulici  što te velikim očima gleda, a htio bi koru hljeba. E ne možeš u ovu priču, ne možeš!

I ne nišani, ni kao mali, nikako u laste. I uvijek u oči gledaj ljudima, vidjećeš, ima tu nešto. Ne okreći im leđa kada je teško i osmotri nebo sa nekog visokog brda. Tamo je sve moguće.

I slušaj, onaj veliki, najveći sat koji kuca sa prirodom. I u šahu, i u politici… Kada otkuca …?!

Na tavanu ostalo je pismo i sat. Očevo… Tatino,.. I jedan kaput, topao i siv, i šal kockast.

Znate, mene uvijek nađe i pogodi Montenegro jazz. Možda jer znam da “moj stari zna …”