NEGO, NIJE TO POENTA (OVE) PRIČE

Mahnuo mi je da sačekam, on će doći k meni, doći  k Suncu, kako on zna kazati. Rastrzanog uma, staklastog pogleda, između smijeha i plača, Kosta je jedva prešao ulicu.

Kosta je moj drug još od djetinjstva, uvijek i oduvijek spreman za igru, za šalu, posebno kada je pod alkoholom ili high.

Kosta ne nosi oružje, ne podvaljuje, ne kupuje mandate, ne laže, ne čini zlo… Ima druge stimulanse. Uvijek spreman da ubije, ali humorom, pa i tako vještački genijalan.

Nego, nije to poenta priče.

Poenta su Koste i svi ti stimulansi, bez toga se, izgleda, danas ne može.

Kao djeca, ja i  Kosta, zajedno smo izazivali Sunce i energiju mraka,  prstima smo znali dohvatiti radost.

Volim miris jorgovana. Kada s proljeća zamirišu, probude moju i Kostinu pjesmu. Tad želim da sanjam, bitišem visoko gore… Tamo gdje nema pobjednika ni poraženih.  Kosta bi uvijek bio onaj koji sjedi na livadi i gleda me kako se pentram i osvajam  jorogvane.

Lijepo ljubomoran, htio je dokučiti, dostići moje visine, moje vrhove. Nije bio toliko brz i spretan, tada je znao za strah… bar se ja tako sjećam…

Panta rei…

Sada je Kosta “neustrašiviji, spretniji”, puno više vremena provodi na jorgovanima od mene, zeleni se preko čitave godine. Ima svoj način, igra svoju rolu perfektno. Ipak, nije to ono naše djetinjstvo, nijesu to naši jorgovani, naše igre i visine… Sada su njegove igre i  visine drugačije, nekako vještačke.  I vrlo brzo je postao ono što (ni)je želio.

Nema ambicije, ne poznaje autoritet… sanja Amsterdam… Nije završio fakultet, nema diplomu, a sve  iz čistog inata. Vjeruje, da je privilegija njih odabranih, ne biti pseudointelektualac, u ovom nedobu.  Ma Kosta zna sve što treba da se zna, njemu ta diploma i ne treba. I dalje smo vrlo bliski i stojim iza ovoga što pišem!

Nije mu katkad strano promašiti ulicu, sanjati čudne snove.  Često poželim živjeti taj njegov svijet, čisto radi inspiracije, probuditi kreativnost….

Ipak, strah me je onoga poslije, kada se pada na tjeme realnosti.

Nećete vjerovati, i danas uvijek kada izađemo u grad, on završi na jorgovanu. E tad mu, negdje tamo, stvarno zavidim… Mene odavno nema tamo.

Ja više nemam hrabrosti da visim po drveću, posebno ne naočigled svih građana.

Sad sam ja na livadi i lijepo ljubomorna, gledam kako Kosta stremi visinama. Ali to je samo nađeni trenutak… Vrijeme prošlo i vrijeme buduće…  I vidim da će pasti…

Često mi kaže , da je život prevara, život “nas” promašenih umjentika…Pokušavam mu objasniti da on nije umjentik, umjetnici stvaraju, ne bježe od sebe,  ne glume boeme. “Vjeruj mi, da jesam pravi umjetnik, samo  “ovo nije moje vrijeme”…” Istoimena  pjesma uz koju se  ja i on razumijemo. Mada nikako da shvatim koje je to vrijeme.

Kostino..moje..tvoje…njegovo…

Posvađamo se tako kada se sastanemo…

Nego, nije to poenta priče.

Poenta  je da Kosta misli da je ateista.

… Ne vjeruje ni u šta, ni u Boga, ni u riječ, najmanje u ljude.  Govorim mu da nije u pravu, da to što ne boli i nije život. Moj otac je to uvijek govorio…kao i to da svaki pad treba u uspon pretvoriti. Ali, moj otac je bio na strani pravde i pravičnosti, a Kostin sa one druge strane. Kosta kaže da iznova lupetam, da se samo vadim tom mojoj snagom riječi, koja ne znači ništa.

Ipak, dokučila sam ga, vjeruje on u riječi i u pravdu, i boji se Boga više od mene. “Ja ne mogu biti drugaciji” . Ljut, buntovan, naređuje mi;

“Nikada nemoj da pišeš o meni, nemaš šta napisati. Vidiš li da sam se promašio…Ujutru ja nijesam ja, uveče se ne prepoznajem…”

Klimam glavom, ne znam ništa pametnije, praktičnije. Slažem se sa njim, a on sit ljut, valjda očekuje da ga branim od njega samog. E pa neću, Kosta!

Nego, nije to poenta priče. Poenta je da je  Kosta avan(turista). Znao je često mamurno pripovjedati kako se ne sjeća sa kim je proveo noć.

“Bile su tu neke djevojke, mada ti znaš da je moj ukus čudan, one crne postaju plave, sve su mi iste, nijedna ne može da me promijeni.  A onda im kažem da sam truli bogataš, koji je postao namjerni beskućnik. Čudna je ta ženska ćud, tačno znam kako da ih otjeram od sebe.”

Jeste, moj drug ljubav definiše kao materijalnu bol. Moje tihe patnje, kosmička lutanja, ne podnosi.  Kaže da nemam pojma o životu.

Jednom je samo Kosta volio. Tada je, inatan, pobjegao…  Opet nije imao hrabrosti. Tvrdi da je bjekstvo uvijek najlakše, ne boli a drumovi širom otvoreni. E pa nije tako, Kosta! Sve što si rekao je privid!

Nego, nije to poenta priče.

Poenta je da je Kosta uvijek prijatelj, a samo je sebi neprijatelj.

Nekada ga ne vidim i ne čujem po mjesec, dva, ali je uvijek tu kada mi zatreba.

Nikada mi nije bila jasna ta njegova intucija, ubija. A da, nijesam vam rekla, da moj drug uživa u brzoj vožnji, glumi buntovnika, izmiče policiji. Često tako, nasloni se uz šank i počne: Drumovi će poželjet ludaka…A, lijepo mu kažem,  da takav kakav je, mora bježati od poezije, čak više nego  od policije.

(Šta hoće, moj drug Kosta!)

Eto, zaposlen je, mada na određeno vrijeme. Šta smeta, vrijeme je i onako pobrkana lađa.  Doduše, sve što zaradi, potroši za noć. Tako liječi život.

Nego, nije to poenta (ove) priče.

Teško je biti Kosta, ovdje, danas. Zna Kosta da ovaj bijeg od zbilje nije lijek.  Znam i da bi rado negdje otišao, negdje gdje bi mu sredina oprostila divljinu, različitost, svu nepraktičnu mudrost, gdje bi se ostvario u jednom od svojih hiljadu talenata.

Porazno je za sve Nas, kada vidim kako Kosta luta.  Katkad i Mi sličimo njemu.

Ljuti na stvarnost, psujemo biro rada, vladu, političku scenu opisujemo kao komediju, ama sve isto kao on. I svi Mi, u svom traganju, pocijepamo se, i opet ne razumijemo Kostu! (Kažemo, sistem je kriv, glupo je boriti se sa hidrom, sit gladnom ne vjeruje.) I zašto je Kosta onda sam!

Nego, nije to poenta priče.

Poenta je da Kosta voli da piše.  U nekim od svojih “iskrenih” trenutaka priznaje: “Ja bih bolju budućnost, perspektivu, ja bih da pokažem šta sam , ko sam..koliko mogu da dam… da objavim romane, da probudim ono Slovensko u sebi. Ne daju mi… Neka mi iščupaju dušu, lakše je… nije lako sa njom stovidnom. I postaću svoja negacija, postaću Uredan i Poslušan Kosta.

Opet ga nema dva mjeseca. Ali, vratiće se, sigurno, ozdraviće… Ipak, ne može on tek tako pobjeći od sebe i mirisa jorgovana.

Nego nije to poenta priče.

Poenta je da će sve više biti Kosti! Samo, uvenuće jorgovani… Bićemo dovoljno ludi da bi dublje mislili… I ne možemo svi pod isti šešir.

Nekome je tijesno, a nekima prejako…