“NIJE BIO MED I MLIJEKO” Monah koji je uz Amfilohija proveo 20 godina: Bio mi je i otac i majka, i duhovnik i staratelj

Direktor arhiva Mitropolije crnogorsko-primorske dr Pavle Kondić, otkrio je poslednje dane i želje mitropolita Amfilohja. Monah koji je uz njega bio više od 20 godina kaže da mu je arhiepiskop cetinjski bio sve – i otac i majka, i duhovnik i staratelj.

“Tužno i radosno sam, zato što mi kao hrišćani nemamo pravo na tugu i beznađe, a kao čovjek koji je uz Amfilohija bio 43 godine, 11 godina sam imao kao dječak, bio mi je sve, i otac i majka, i duhovnik, staratelj, učitelj, i hranitelj i zaštitnik. Ja sam bez oca i bez majke, siroče, možete misliti kako mi je”, rekao je Kodnić za “Kurir” i dodao:

“Neistraživi su putevi gospodnji. Kad sam pošao u osnovnu školu dolazio sam u Sabornu crkvu, i tu sam sreo tada mladog jeromonaha i profesora Bogoslovskog fakulteta. Imao sam 11 godina, i od tada mi je on prigrlio. Otac mi je otišao u Njemačku da radi, ja sam ostao sa samohranom majkom”, priča.

Kako kaže, kod mitropolita je osjetio sve što nije mogao kod oca i majke, ili rodbine.

On mi je svojom ljubavlju sve namirio. Ja sam završio školu, a nikad mi Afilohije nije na silu uticao, ali me je kao dijete vodio, i kod oca Justina Popovića, njegovog duhovnog učitelja. Bio sam uz njega, pratio koliko sam mogao, a negdje na polovini fakulteta, istoriju sam završio, kad sam mu rekao da bih ipak u manastir, on mi je rekao da prvo završim školu. Čim sam diplomirao otišao sam na Cetinje.

Prevazišao oca Justina Ćelijskog

Mi imamo puno teologa, a njegovih je ostalo 40 knjiga teoloških, on je po tome već prevazišao svoga učitelja, oca Justina Ćelijskog. Amfilohije je teolog u samom vrhu hrišćanske teologije, od prvih otaca, preko Jovana Zlatoustog. Ali to je samo jedna dimenzija. On je prerpoznat kao neodstupni branilac istine i pravde Božije. On je bio sin Božiji, i sluga Božiji, koji je svim svojim bićem snagom i darovima koje mu je Bog dao, ispunjava istinu i pravdu Božju.

Vidjeli smo i znali da je on svaki atom svoje energije, svoje biće uložio u crkvu Božju. To je bio Amfilohije. A lično, pa znate kako je kad ostanete sami, beskrajno sam Bogu zahvalan što sam bio kod njega. Tužan sam. I znamo da će nas pratiti sa neba, njegov duh, energija, očinska ljubav, i zato smo srećni sa jedne strane, ali i tužni, jer znamo koliko nas patnje čeka. Nije on bio med i mlijeko, Majka Tereza, koliko sam mu puta rekao da je njegova teologija tvrđa od crnogorskih brda. On nas je učio bićemo vjerni koliko zaslužimo. Spomenuli smo Kosovo, i kažem, to je Amfilohije.

Poslednji susret sa Cetinju
Poslednji put sam ga vidio na Cetinju u njegovom kabinetu, da nađemo neke njegove dokumente, tada sam ga vidio u najboljem mogućem izdanju. Moja majka je umrla drugi dan Preobraženja, a da sam znao da nam je to poslednji susret, ne bih bio ispunjen tolikom radošću. Uveče su mi javili da se upokojio.

U njemu su se premostili duhovni svjetovi, između njega, oca Justina, vjerovatno su mu se vraćali prizori iz mladosti: Kao što sam se sa majkom pozdravio, koja nije nikoga imala osim mene, tako sam se i sa Amfilohijem pozdravio na najboljiu mogući način.

Sa monasima na Kosovu skupljao ogorele kosti mučenika
Amfilohije je svim svojim bićem bio vezan za kosovski zavjet i sveto Kosovo, za Dečane, Pećku patrijaršiju. Nije bio ni za čim materijalno vezan. Tokom 1999. tokom stradanja posle bombardovanja, on je ostao sa nama na Kosovu i Metohiji. Ima toliko svjedočanstava, gdje je on sa nama monasima, skupljao ogorjele kosti, naših ljudi, mučenika, i sahranjivao ih zajedno sa nama. Kada se povukla naša policija i vojska, on je svojim autoritetom i znanjem pet jezika, uspio da ubijedi KFOR da se sačuva naš narod. I to je pravi Amfilohije.

Nema ratišta gdje je stradao srpski narod, gdje on nije bio da im pruži utjehu, da sakuplja leševe naših stradalih.

Životopis Mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija
On je stigao i da miri naše usijane glave. On je branio i studente 2000. godine, i kad je policija krenula na njih, on je stao i blagoslovio i miliciju i narod. Sjećamo se naših unutrašnjih ideoloških lomova, između tadašnje komunističke vlasti i onih drugih.

Kondić kaže da se mitropolit crnogorsko primorski nikoga nije plašio:

To je bio čovjek za koga nisu postojale zemaljske dimenzije. Bio je utemeljen u Svetom pismu, duhovno predanju. Ovo je sada u Crnoj Gori se sve ustalasalo, i narod je ustao, ali šta smo sve 90-tih preživeli na Cetinju, koliko je bilo napada na manastir, koliko smo se kordona nagledali braneći manastir od tih usijanjih glava crnogorske ustašije.

Već 1996. je Đukanović njemu prijetio smrću. Ali on se nije plašio, samo je rekao: “Je l ti vjeruješ u anđela čuvara, ako nas oni ne brane, ne vrijedi nam ništa”. Ničega se nije plašio zarad pravde i istine.

Ostvario je snažan duhovni preobražaj Crne Gore u vidu novih hramova. Sve je to zasnovano na krvlju mučenika. Svaka kap krvi žrtava je sjeme novih hrišćana. Te žrtve su temelj na kome je Amfilohije gradio i na kome se duhovno obnovila Crna Gora.

Odnos sa Patrijarhom Pavlom
Kada sam stupio u cetinjski manastir vidio sam u Amfilohijevoj sobi fotografiju Patrijarha Pavla. Bio sam preneražen što je stavio sliku živog čovjeka i molio mu se. On mi je rekao da ga odavno zna, i on je osjetio da je Pavle čist svetac Božiji. Imao je beskrajno poštovanja, ljubavi prema Patrijarhu Pavlu.