Od imovine stečene kriminalom do državne kase: “Slučaj Radoja Zvicera najbolji test za novi sistem”

Država kroz finansijske istrage i oduzimanje imovine, za koju se tvrdi da je stečena kriminalom, nastoji da zada udarac organizovanom kriminalu i onemogući da ilegalna dobit i dalje ostane u rukama onih koji su optuženi ili osuđeni.

Prvi na udaru našli su se visokopozivcionirani članovi “kavačkog klana”. Specijalno državno tužilaštvo (SDT) zatražilo je  trajno oduzimanje imovine od pravosnažno osuđenih pripadnika kavačkog klana Radoja Zvicera, Milana Vujotića, Slobodana Kašćelana, Igora Božovića i Dragana Kneževića, uz obrazloženje da je riječ o imovinskoj koristi stečenoj kriminalnom aktivnošću. Zahtjevima je obuhvaćen veliki broj stanova, kuća, poslovnih prostora, garaža, zemljišta, šuma i druge imovine, raspoređene na području više crnogorskih opština, dok SDT navodi da je uz popis imovine dostavilo i dokaze kojima potkrepljuje tvrdnju o njenom porijeklu.

Advokat Srđan Lješković za portal „Dan“ je kazao da o duzimanje imovine tek je početak posla države, dok pravo pitanje nastaje nakon toga – koliko je pouzdana procjena njene vrijednosti, koliko košta njeno održavanje i da li se njome upravlja tako da građani od nje imaju najveću moguću korist. On upozorava da procijenjena vrijednost oduzete imovine nije garancija buduće prodajne cijene, kao i da država mora imati jasne i mjerljive kriterijume za upravljanje oduzetom imovinom, njenu prodaju, izdavanje ili zadržavanje u državnom vlasništvu.

Slučaj imovine Zvicera najbolji test za državu

“Aktuelni slučaj Radoja Zvicera je, po mom mišljenju možda i najbolji test za novi sistem oduzimanja imovine u Crnoj Gori, ne zbog toga što je dovoljno reći da je određena imovina „Zvicerova“, već upravo zato što je prema navodima SDT-a, značajan dio te imovine formalno upisan na druga lica među njima suprugu, majku, tasta, druga fizička lica i privredna društva dok tužilaštvo tvrdi da je stvarni vlasnik osuđeni Zvicer.  Tu sada država mora da pokaže da je sposobna da napravi preciznu razliku između imovine koja je samo formalno prenesena na člana porodice i imovine koja zaista pripada tom članu porodice i zakonito je stečena”, smatra advokat Lješković i dodaje:

“Uzmimo, recimo, hipotetičku situaciju majke koja ima četvoro djece i koja svoju očevinu želi da raspodijeli djeci. Sama činjenica da je jedno od te djece Radoje Zvicer, ne može značiti da država automatski može tretirati cijelu tu imovinu kao imovinu stečenu kriminalnom djelatnošću. Ako majka može dokazati porijeklo imovine, vrijeme i način njenog sticanja, svoje prihode, nasljeđivanje ili druge zakonite osnove sticanja država mora to uzeti u obzir. Ali, isto tako ako se pokaže da je „raspodjela“ samo formalni posao kojim se prikriva da je novac za kupovinu, izgradnju ili održavanje imovine došao od Zvicera, ili da je on zadržao stvarnu kontrolu nad tom imovinom, onda se više ne može govoriti samo o porodičnoj imovini. Tada država mora biti u stanju da dokaže stvarnog vlasnika i stvarno porijeklo imovine.”

-I upravo tu bih kritikovao državu, jer nije dovoljno da SDT objavi spisak imovine i kaže da je nešto formalno na majci, supruzi ili trećem licu, a stvarno na osuđenom licu. Sada mora uslijediti dokazivanje pred sudom, a javnost mora znati po kojem kriterijumu je država napravila tu razliku šta je bilo porodično nasljeđe, šta je zakonito stečena imovina, šta je eventualno poklon ili dioba imovine, a šta je imovina za koju država tvrdi da je samo formalno prenesena da bi se prikrilo njeno stvarno vlasništvo. Ako država tu razliku ne napravi dokazima, onda rizikuje da vrlo ozbiljan institut oduzimanja imovine pretvori u sistem u kojem se porodična veza sama po sebi počinje tretirati kao dokaz. To bi bilo neprihvatljivo – smatra on.

Naglašava da bi s druge strane, bilo bi jednako pogrešno dozvoliti da se kriminalna imovina jednostavno zaštiti tako što će se rasporediti na majku, suprugu, djecu ili druga povezana lica. Ako je takav prenos samo pravna forma, a stvarna kontrola, novac i korist ostaju kod osuđenog lica, onda država mora imati mogućnost da probije tu formalnu konstrukciju.

“Upravo je zato slučaj Zvicer važan, jer on će pokazati da li novi sistem zaista može da utvrdi stvarno vlasništvo i porijeklo imovine, a da istovremeno zaštiti zakonitu imovinu članova porodice koji nijesu učestvovali u kriminalu. Drugim riječima, država sada ima priliku da pokaže da ne vodi borbu protiv porodice osuđenog lica, već protiv kriminalne imovine. To je veoma važna razlika. Ako uspije da je dokaže, novi sistem će imati ozbiljan kredibilitet. Ako ne uspije, otvoriće se pitanje koliko je zaštita imovinskih prava trećih lica zaista sigurna.  Kako će država razlikovati majčinu očevinu, nasljedstvo ili zakonito stečenu porodičnu imovinu od imovine koju je osuđeni Zvicer eventualno kupio ili finansirao, a samo formalno rasporedio na članove porodice? Jer ako se to ne utvrđuje dokazima, već samo porodičnom vezom, onda više ne govorimo o oduzimanju kriminalne imovine, već o potencijalnom zadiranju u imovinu trećih lica. Ali ako se utvrdi da je majka ili drugi član porodice samo formalni vlasnik, da novac za sticanje potiče od osuđenog lica i da je on zadržao stvarnu kontrolu i korist, onda država ne smije dozvoliti da porodična veza postane mehanizam za zaštitu kriminalne imovine”, pojašnjava Lješković.

Koliko su pouzdane procjene imovine

Advokat Srđan Lješković je za portal Dan ukazao da vrijednost oduzete imovine ne bi trebalo posmatrati kao proizvoljnu procjenu, već kao stručnu procjenu koja mora biti zasnovana na odgovarajućim kriterijumima i podacima o tržišnoj vrijednosti konkretne imovine. Dodaje da prema važećem zakonskom okviru, procjenu za potrebe upravljanja oduzetom imovinom vrši nadležni organ za upravljanje državnom imovinom, odnosno Uprava za državnu imovinu i katastar, a kada je to potrebno može angažovati stručno lice odnosno vještak, organizaciju ili instituciju.

“Sama procjena imovine, međutim, uvijek zavisi od vrste i imovine, njenog stanja, tržišta na kojem se procjenjuje i trenutka u kojem se procjena radi, a posebno kada se radi procjena nekretnina, vozila, poslovnih prostora ili druge imovine čija vrijednost na tržištu može oscilirati procijenjena vrijednost nije nužno isto što i cijena koju će država na kraju ostvariti prodajom. Ali isto tako ne treba stručnu procjenu tretirati kao garanciju buduće prodajne cijene”, kazao je advokat.

Šta se dešava nakon oduzimanja

Kada govorimo o oduzimanju imovine, Lješković ističe da je vrlo je bitno napraviti razliku između privremenog i trajnog oduzimanja, jer privremeno oduzimanje ne znači da je država konačno postala vlasnik imovine.

“To dalje znači da se imovina stavlja pod određeni režim zaštite i upravljanja sve dok traje postupak i dok se ne donese konačna odluka. Kada sud donese odluku o trajnom oduzimanju i ona proizvodi pravno dejstvo u skladu sa zakonom, trajno oduzeta imovinska korist postaje državna imovina. Na njeno dalje raspolaganje primjenjuju se pravila koja uređuju državnu imovinu. Drugim riječima, oduzimanje nije kraj postupanja države, već nakon toga slijedi pitanje kako se sa tom imovinom upravlja, na koji način se štiti njena vrijednost, a posebno javni interes. A ono na šta bi ja kao advokat tražio odgovor od Ministarstva pravde Crne Gore,  jeste svrha postojanja privremenog oduzimanja imovine stečene kriminalnom djelatnošću, ako za njeno oduzimanje ne mora da se sačeka  pravosnažno okončanje sudskog postupka”, pojašnjava advokat Lješković.

Advokat pojašnjava da poslove upravljanja oduzetom imovinom obavlja Uprava za državnu imovinu, kao organ nadležan za upravljanje državnom imovinom.

“Njene nadležnosti obuhvataju, između ostalog, izvršavanje odluka o privremenom i trajnom oduzimanju, procjenu vrijednosti, davanje imovine u zakup ili na korišćenje, čuvanje, skladištenje, prodaju i povraćaj imovine, kao i vođenje evidencije. Dakle, država preuzima i odgovornost da tom imovinom upravlja racionalno i da spriječi njeno nepotrebno propadanje ili gubitak vrijednosti”, dodaje.

Sudbina oduzete imovine

Lješković navodi da Zakon predviđa više mogućnosti i ne svodi upravljanje oduzetom imovinom isključivo na prodaju.

“U zavisnosti od okolnosti, imovina može biti data u zakup, povjerena na upravljanje ili data na korišćenje bez naknade subjektima predviđenim zakonom. Kod određene pokretne imovine, naročito kada troškovi čuvanja i održavanja značajno premašuju njenu vrijednost ili postoji opasnost od propadanja, zakon predviđa mogućnost prodaje. Međutim, prodaja nije jedino rješenje, u pojedinim slučajevima ekonomičnije je imovinu sačuvati, dati je u zakup i ostvarivati prihod, dok u drugim situacijama prodaja može biti najracionalniji način da se spriječi dalje umanjenje njene vrijednosti”, pojašnjava avdokat.

On ukazuje da je važno pravilno razlikovati upravljanje od raspolaganja.

“Uprava za državnu imovinu ima ključnu ulogu u operativnom upravljanju oduzetom imovinom, ali to ne znači da samostalno i bez zakonskih ograničenja odlučuje o svakom obliku raspolaganja državnom imovinom. Prema Zakonu o državnoj imovini, nepokretnostima i drugim dobrima u državnoj imovini na kojima svojinska ovlašćenja vrši Crna Gora raspolaže Vlada, ukoliko zakonom nije drugačije određeno. Prodaja i davanje u zakup se, po pravilu, sprovode kroz javno nadmetanje ili prikupljanje ponuda, uz zakonom predviđene izuzetke. Uprava za katastar i državnu imovinu upravlja imovinom i sprovodi propisane postupke, dok se odluka o konkretnom obliku raspolaganja donosi u okviru nadležnosti utvrđenih Zakonom o državnoj imovini i drugim relevantnim propisima”, kazao je Lješković.

Koliko državu košta održavanje oduzete imovine 

“To nije moguće odgovorno svesti na jedan fiksni iznos, jer troškovi zavise od vrste i vrijednosti imovine. Mogu reći da je jedno održavanje stana ili kuće, drugo čuvanje većeg broja vozila, treće upravljanje poslovnim objektom, a posebno pitanje predstavljaju nekretnine koje zahtijevaju kontinuirano održavanje, obezbjeđenje, plaćanje određenih obaveza i eventualne investicije. Zakon predviđa da troškovi čuvanja i održavanja oduzete imovine do pravosnažnosti odluke padaju na teret nadležnog organa. Istovremeno, prihodi ostvareni upravljanjem imovinom, poput prihoda od zakupa, mogu se koristiti za pokrivanje troškova upravljanja i održavanja”, naveo je advokat.

Lješković je kazao da postoji opasnost da vrijedna imovina u međuvremenu propada i gubi na vrijednosti.

“Da, takav rizik postoji. Sama činjenica da je imovina oduzeta ne znači da će ona automatski sačuvati svoju tržišnu vrijednost, već naprotiv, određene vrste imovine veoma brzo gube vrijednost ako se pravilno ne održavaju naročito vozila, mašine, oprema i objekti koji zahtijevaju kontinuirano održavanje. Upravo zbog toga zakon predviđa mogućnost da se određena pokretna imovina proda i prije konačne odluke ako bi troškovi čuvanja i održavanja značajno prevazilazili njenu vrijednost ili ako joj prijeti opasnost od propadanja”, kazao je on.

Lješković ističe da je posebno  problematično ako ne postoji javno dostupan podatak za svaku značajniju oduzetu nekretninu kolika joj je bila vrijednost u trenutku oduzimanja, koliko je država uložila u njeno održavanje, da li je donosila prihod, koliko danas vrijedi i zašto je odlučeno da se proda, izda ili koristi na određeni način.

“Jer, ako država oduzme imovinu vrijednu nekoliko miliona eura, a nakon nekoliko godina njena vrijednost bude značajno manja zbog neodržavanja ili neefikasnog upravljanja, onda građani nijesu dobili korist od oduzimanja  naprotiv, dio javne vrijednosti je izgubljen. U tom pravcu evo navešću primjere koji pokazuju zašto je ovo važno. Uprava za katastar i  državnu imovinu je, recimo, 2024. godine objavila prodaju oduzetih vozila, pri čemu su vozila bila podijeljena u partije, a dio je bio označen kao otpad namijenjen reciklaži. To samo po sebi ne znači da je postupanje bilo nezakonito naprotiv u određenim situacijama prodaja ili reciklaža mogu biti najracionalnije rješenje, ali pokazuje koliko je važno da država reaguje na vrijeme, jer pokretna imovina veoma brzo gubi vrijednost. Najveća greška države je u ovom slučaju bila ta što je bila efikasna u oduzimanju, a neefikasna u upravljanju”, ukazao je advokat.

Dodaje da bi javnost morala imati mogućnost da kontroliše transparentnost postupka prodaje državne imovine. Navodi da država mora imati interes da imovinu ne proda samo brzo, već prije svega po cijeni koja u najvećoj mogućoj mjeri štiti javni interes.

“Ako država raspolaže milionima eura vrijednom imovinom, onda građani moraju moći da prate koliko je imovine oduzeto, koliko ona vrijedi, koliko košta njeno održavanje, koliko prihoda donosi i koliko je novca ostvareno prodajom. I konačno, država mora da napravi mjerljive pokazatelje uspjeha. Ne treba da se uspjeh sistema mjeri samo brojem pokrenutih postupaka i donesenih odluka o oduzimanju. Pravi pokazatelj je koliko je vrijednosti sačuvano, koliko je prihoda ostvareno i koliko je te imovine ili novca vraćeno u javni interes”, navodi Lješković.

Naglašava da ako nakon donošenja novog zakona i dalje budemo imali situaciju da se imovina godinama čuva bez jasne odluke, da se ne zna koliko košta njeno održavanje ili da javnost ne može da prati šta se sa njom događa, onda problem više ne možemo pripisivati samo zakonskom okviru.

Gdje završava novac

Advokat Lješković pojašnjava da kada se trajno oduzeta imovina proda, novac od te prodaje predstavlja vrijednost državne imovine i njime se raspolaže u skladu sa Zakonom o oduzimanju imovinske koristi i propisima kojima se uređuje državna imovina.

“Novi zakon je u ovom dijelu prilično precizan. Članom 67 Zakon o oduzimanju imovine stečene krimininalnom djelatnošću, propisano je da Vlada raspolaže trajno oduzetom imovinskom koristi u određenim procentima njene vrijednosti. To znači da novac nije predviđen da se koristi bez određene namjene, već je zakonom unaprijed određen okvir za njegovo usmjeravanje. Novi zakon predviđa veoma konkretnu raspodjelu vrijednosti trajno oduzete imovinske koristi. 40% namijenjeno je za potrebe nadležnog Ministarstva, pri čemu najmanje polovina tog iznosa mora biti usmjerena na zaštitu i podršku žrtvama krivičnih djela. 20% je namijenjeno državnim organima koji rade na otkrivanju imovinske koristi stečene kriminalnom aktivnošću, sprovođenju finansijskih istraga i izviđaja, kao i postupcima privremenog i trajnog oduzimanja imovine. 20% je namijenjeno nadležnom organu za modernizaciju sistema upravljanja oduzetom imovinom, uključujući vođenje evidencija. Preostalih 20% namijenjeno je obezbjeđivanju sredstava u skladu sa zakonom kojim se uređuje ostvarivanje prava na privremeno izdržavanje djece. To je značajna novina, jer se na ovaj način pokušava napraviti jasna veza između oduzimanja imovine stečene kriminalom i finansiranja sistema koji se bori protiv takvog kriminala, ali i zaštite žrtava i djece”, pojašnjava on.

Imovina na članovima porodice i trećim licima

Kako se utvrđuje da li je neko samo formalni ili stvarni vlasnik imovine?

“Kada treba donijeti odluku o tome da li neko lice formalni ili stvarni vlasnik imovine, ne odlučujue se samo na osnovu toga ko je upisan u katastar, jer upis predstavlja važan dokaz o pravu svojine, ali kada govorimo o postupku oduzimanja mora se utvrditi i ko je i kako imovinu stvarno stekao, ko je finansirao njenu kupovinu, ko je sa njom raspolagao, ko ostvaruje prihode i ko zaista kontroliše tu imovinu. Dakle, zakonom je predviđeno da sud cijeni sve konkretne činjenice i okolnosti, a naročito da li je imovina prenesena bez naknade ili za naknadu koja očigledno ne odgovara njenoj stvarnoj vrijednosti, kao i da li je lice od kojeg potiče imovinska korist zadržalo stvarnu kontrolu nad imovinom”, pojašnjava Lješković za portal Dan.

Dodaje da sama činjenica da je imovina upisana na člana porodice nije dovoljna da se ona oduzme.

“Država mora pokazati da postoje zakonski uslovi za oduzimanje i dokazivati okolnosti koje ukazuju da je imovina, iako formalno pripisana članu porodice, u stvarnosti bila povezana sa licem od kojeg potiče kriminalna imovinska korist. Novi zakon predviđa mogućnost oduzimanja imovinske koristi i od članova porodice ili trećih lica kada su ispunjeni zakonom propisani uslovi, naročito kada se utvrdi da su znali, mogli da znaju ili bili dužni da znaju da je cilj prenosa ili sticanja imovine bio izbjegavanje njenog oduzimanja. Drugim riječima, porodična veza sama po sebi nije osnov za oduzimanje, već je potrebno utvrditi konkretne okolnosti koje povezuju tu imovinu sa protivpravnom imovinskom koristi”, dodaje advokat.

Prava članova porodice koji tvrde da su imovinu stekli zakonito moraju biti, navodi Lješković, zaštićena kroz pravo da učestvuju u postupku, da budu saslušani, da iznesu činjenice i predlože dokaze kojima potvrđuju svoje vlasništvo i zakonito sticanje imovine.

“To je posebno važno jer član porodice ne može biti tretiran kao odgovoran samo zbog srodstva sa licem koje je osumnjičeno ili osuđeno za krivično djelo. Ako neko može dokazati da je, na primjer, nekretninu kupio sopstvenim zakonitim prihodima, naslijedio je, dobio na poklon ili stekao na drugi zakonit način, takve činjenice moraju biti predmet sudske ocjene. Suština je u tome da se odgovornost ne može zasnivati na prezimenu ili porodičnoj vezi, već na dokazima o porijeklu i načinu sticanja konkretne imovine”, kazao je on.

Advokat ističe da ne postoji jedan jedini dokaz koji automatski potvrđuje da je neko samo formalni vlasnik.

“Sud cijeni cjelinu dokaza i okolnosti konkretnog slučaja. To mogu biti, na primjer, podaci o tome ko je obezbijedio novac za kupovinu imovine, dokumentacija o finansijskim transakcijama, ugovori, podaci o prihodima i rashodima, komunikacija između relevantnih lica, način korišćenja imovine, ko plaća troškove i poreze, ko ostvaruje prihode od imovine, kao i druge okolnosti koje mogu pokazati ko je stvarno kontroliše. Posebno je značajno ako postoji očigledna nesrazmjera između imovine koju formalni vlasnik posjeduje i njegovih zakonitih prihoda, ili ako se utvrdi da je drugo lice, uprkos formalnom prenosu, zadržalo stvarnu kontrolu nad imovinom”, pojašnjava on.

Zaštita prava lica koja nisu učestvovala u kriminalu

Kako se pravi balans između efikasnog oduzimanja imovine i zaštite prava lica koja nisu učestvovala u kriminalu?

“Ovo pitanje je možda jedno od najosjetljivijih pitanja cijelog sistema. S jedne strane, država mora imati dovoljno efikasne mehanizme da spriječi da se kriminalna imovina sakrije iza članova porodice, povezanih lica ili prividnih pravnih poslova. U suprotnom, bilo bi dovoljno da se imovina formalno prebaci na drugo lice i da se time obesmisli cijeli institut oduzimanja. S druge strane, borba protiv kriminala ne smije dovesti do toga da se oduzima imovina licima koja su je stekla zakonito samo zato što su u rodbinskoj ili drugoj vezi sa učiniocem krivičnog djela. Po mom mišljenju, najbolji balans se postiže kroz tri principa: jasne zakonske kriterijume, individualnu ocjenu dokaza u svakom konkretnom slučaju i pravo svakog zainteresovanog lica na djelotvornu sudsku zaštitu”, smatra advokat Lješković.

Dodaje da upravo praksa u Crnoj Gori pokazuje koliko je ovo pitanje složeno i koliko država mora biti efikasnija u dokazivanju stvarnog porijekla i kontrole imovine.

“Predmeti Šarić i Kalić su vrlo ilustrativni. U slučaju Šarića, u Crnoj Gori je privremeno blokirana imovina koja je bila upisana na članove njegove porodice – brata, sestru i kćerku, uključujući stanove, zemljište, poslovne prostore i firme.Još ranije su postojali podaci da Darko Šarić lično nije imao upisanu imovinu u Crnoj Gori, već se ona nalazila na članovima porodice i povezanim licima, što upravo otvara pitanje koliko je država sposobna da utvrdi ko je formalni, a ko stvarni vlasnik. Još je važniji slučaj Kalića, jer pokazuje drugu stranu problema. Država je 2011. godine privremeno oduzela imovinu porodice Kalić procijenjenu na oko 28 miliona eura, da bi nakon pravosnažnog oslobađanja dio, odnosno sva nepokretna imovina, bila vraćena porodici. To znači da država u ovakvim postupcima mora istovremeno biti dovoljno efikasna da spriječi skrivanje kriminalne imovine iza članova porodice, ali i dovoljno oprezna da ne pretvori privremeno oduzimanje u faktičko kažnjavanje lica čija imovina na kraju ne bude obuhvaćena pravosnažnim oduzimanjem”, navodi advokat i ddoaje:

“Zato bih državi postavio vrlo konkretno pitanje koliko je do sada bilo slučajeva u kojima je imovina oduzeta ili blokirana od članova porodice i trećih lica, koliko je tih postupaka završeno trajnim oduzimanjem, a koliko vraćanjem imovine? Upravo ti podaci bi pokazali da li sistem zaista uspijeva da razlikuje formalnog vlasnika od stvarnog vlasnika ili se prečesto oslanja na pretpostavku da je imovina člana porodice zapravo imovina osumnjičenog ili optuženog lica”.

“Država mora biti efikasna, ali ne smije biti proizvoljna. Ako je neko samo formalni vlasnik, država to mora dokazati ako je neko zakoniti vlasnik koji nema nikakve veze sa kriminalnom aktivnošću, država mora imati mehanizam da njegovu imovinu zaštiti. Upravo će sposobnost da napravi tu razliku biti jedan od najvećih testova novog zakona”, smatra Lješković.

Evropske države i upravljanje oduzetom imovinom

Kada je u pitanju oduzimanje pomenute imovine advokat Srđan Lješković navodi da evropska praksa nije potpuno jednaka, ali postoji nekoliko zajedničkih principa.

“Sve veći značaj daje se specijalizovanim institucijama za upravljanje oduzetom imovinom, profesionalnoj procjeni i očuvanju vrijednosti imovine, transparentnim evidencijama i brzom odlučivanju o njenoj konačnoj namjeni. Evropska unija je Direktivom 2024/1260 dodatno ojačala ovaj pristup i predvidjela da države imaju kancelarije ili druga tijela za upravljanje imovinom, kao i odgovarajuće kadrovske, finansijske i tehničke kapacitete.Posebno je zanimljiv italijanski model, gdje postoji posebna Nacionalna agencija za upravljanje i određivanje namjene zaplijenjene i konfiskovane imovine – ANBSC. Ta institucija, u saradnji sa pravosudnim organima, upravlja imovinom i učestvuje u njenom određivanju za konačnu namjenu. Poseban akcenat stavljen je na to da se imovina vrati lokalnim zajednicama i koristi za socijalne, institucionalne i druge potrebe od javnog interesa. U Italiji se, na primjer, konfiskovane nekretnine dodjeljuju lokalnim vlastima za različite javne i socijalne namjene od stanovanja i javnih zelenih površina do rješavanja stambenih potreba i drugih usluga za građane. To je, po mom mišljenju, veoma važna lekcija i za Crnu Goru”, ukazuje on.

Dodaje da nije svaka vrijedna nekretnina automatski najbolja za prodaju.

“Za određenu imovinu može biti mnogo korisnije da ostane u državnom vlasništvu i da se pretvori u školu, zdravstveni ili socijalni objekat, prostor za javne službe, stanovanje ili neku drugu namjenu od koje će građani imati dugoročnu korist. Druga važna lekcija jeste da upravljanje takvom imovinom mora biti profesionalizovano. Evropski okvir danas izričito polazi od toga da se imovinom mora upravljati tako da se očuva njena vrijednost, smanje nepotrebni troškovi i omogući efikasno raspolaganje kada je prodaja najracionalnije rješenje. Mislim da je upravo to pravac u kojem bi Crna Gora trebalo da razvija svoj sistem jasna evidencija svake oduzete imovine, profesionalna procjena njene vrijednosti, rokovi za donošenje odluka, transparentna prodaja kada je prodaja opravdana i gdje god postoji javni interes, mogućnost njenog dugoročnog društvenog korišćenja”, smatra Lješković.

Dodaje da na kraju, najbolji pokazatelj uspjeha ovog sistema neće biti koliko je imovine država oduzela, već šta je društvo dobilo nakon što je ta imovina oduzeta kriminalcima.

“Mislim da je upravo ovdje i najveći izazov za Crnu Goru. Nije dovoljno donijeti zakon koji omogućava oduzimanje imovine već država sada mora pokazati da zna šta će sa tom imovinom kada je oduzme. Ako evropski standard podrazumijeva profesionalno upravljanje i očuvanje vrijednosti imovine, onda Crna Gora mora napraviti sistem u kojem će za svaku značajniju nekretninu postojati odgovor zašto se prodaje, zašto se izdaje ili zašto se zadržava u državnoj svojini. Ne može kriterijum biti samo najbrže rješenje, već rješenje koje dugoročno daje najveću korist javnom interesu”, zaključuje advokat Srđan Lješković u odgovoru za portal Dan.