OVAKO JE GOVORIO ĐOKO NESANICA: Knez mi jednom nije platio, a ova Tijana Dapčević po 3 hamburgera pojede

Poznati podgorički ugostitelj, Đoko Ičević, poznatiji kao Đoko nesanica jer se njegov kiosk “Park” sa brzom hranom u centru grada nije zatvarao, mučki je ubijen 12. marta 2003. godine u cik zore. Đokov kiosk je bio poslednja stanica pred odlazak kući iz noćnog provoda, a njegovih kultnih rečenica: Šta ćemo od mazalica, bato? (priloga) i :Oćemo li antibiotik? (jogurt) i danas se sjećaju Podgoričani.

Ovaj intervju iz januara 2003. godine, samo par mejseci prije nego što je ubijen, objavljen je u časopisu “Adut”, prenijela ga je na desetogodišnjicu Đokovog ubistva FB stranica “Podgoričke legende” , a danas se pojavio na FB strani “Podgorki vremeplov”.

Pročitajte intervju:

Đokova žena:

-Ne daj Bože da je žensko, svi mediji bi ga spopadali.

Đoko:
-Sinoć su me iz IN TV-a zvali, tražili su intervju. Bane Žugić mi je rekao “Valjaće ti za posao” odgovorio sam mu:
-Meni je ovo dovoljno što imam da prehranim porodicu, ne treba mi više.
Potpuno ispravno!

Meso

Podatak da skoro svaki izlazak u grad skoro svaka ekipa završi kod Đoka na po hamburger dovoljno govori o kvalitetu mesa.

-Kad jednom dođem na stočnu pjacu, svi trče oko mene, pjaca se cijela okreće za mnom i to što valja na ostavljam drugima. Drugi se na kamion ne penjem. Ja nikad nisam kupio bez najbolje, samim tim i najskuplje, a da bi kupio najbolje moram prvi birat. Proces klanja, obrada mesa i sve ostalo što u to ulazi, vršim sam. Sve sam to naučio iz stručnih knjiga i mislim da je ta briga o kvalitetu tajna mog uspjeha i trajanja.

Lepinja

-Moj hamburger je unikat i ljudi su toga svjesni. Lepinja jeste originalna ali nije neka tajna, ali je skuplja 22 pfeninga od obične koju koriste drugi. Kada u pekari u kojoj ih kupujem promijene pekara i naprave mi lepinju s kojom nijesam zadovoljan (ne pogode idealan odnos brašna, vode…) čudo ih nađe od mene, ne smije mi se niko na oči pojavit, i stražar bježi od mene… a kad sam zadovoljan svi mi se javljaju sa osmjehom, grle me, svako pripisuje uspjeh sebi.

Antibiotik

Đoko je jogurt, kojega za jednu noć proda na tona, prvi antibiotikom prozva. Polovina njegovih mušterija ga takođe tako zove.

-Vjerujete li da četiri Francuza koji trenutno borave u hotel “Crna Gora” a redovno dolaze, striktno izgovaraju Antibiotik, kao i prodavačice tamo gdje ih kupujem.

Inače, Đoko u momentu dok lijevom rujom predaje hamburger mušteriji, desnom snažnim zamasima mućka jogurt i uvijek izgovara legendarno “Može li antibiotik” a prije svega “Što ćeš od mazalica” aludirajući na priloge.

Džet Set

-Dođe li ti ko od ovih estradnih zvijezdica Đoko?

-Kako da ne. Svi. Ko god u Podgoricu dođe dolazi ovdje. Pokojni Toma Zdravković je redovan bio, a od ovih sad Džej dolazi stalno, a često mi šalje pozdrave po nekom. Knez mi nije platio jednom, i to nemali iznos, pa kad je iduće godine došao naplatio sam mu i to i ovo od prije. Začudio se, ali ipak je platio i više nikad nije došao. A ova Tijana Dapčević, ona mi je baš draga, a po 3 hamburgera vazda pojede.

Dejovo rođenje

-Živio sam pored Dejove zgrade, na Drač, i sa njegovim ocem Vladom sam bio komšija, a često smo se u malo većem društvu okupljali i igrali karata – Zinga. Interesantno je da smo baš igrali u Dejovom stanu u trenucima kad je on rođen.

Mladi dani

-Studirao sam medicinu u Beogradu, bio sam odličan student, čak i bolji od gradonačelnika, međutim tamo sam ostao dugo zbog toga što sam radio kao izbacivač u nekoliko opasnih diskoteka i noćnih klubova. Bilo je tamo svega. Ne smijem to ni pričat.

Arilje

-Cijelo Đokovo društvo iz studentskog doma za vrijeme studija u Beogradu, jednom godišnje, u avgustu organizuje druženje sa porodicama.
-Ove godine nas 130 bili smo u Arilju, uvijek je neko domaćin, ja nikad nijesam bio, mada planiram uskoro, možda već sledeći susret da organizujem ja, na Ivanovim Koritima.

Boks

-Volio sam boks. Takmičio se nijesam, a i to sam počeo, ali moj otac iz njemu nekih bitnih razloga niej mi dozvolio da se bavim boksom, a njegova riječ je tad naredba bila, međutim navijanje i praćenje kluba, naravno “Budućnosti” e to mi niko nije mogao zabraniti.
Toliko sam volio boks i klub da sam često išao u grad u koji Budućnost gostuje, 5-6 dana ranije i družio se u kafanama sa prijateljima kluba, pričao i raspravljao o svim mogućim temama samo ne o boksu. Nisam htio da se odam.
Recimo u Prokuplju sam se toliko sprijateljio sa sekretarom kluba da sam išao na trening Topličana. Onda bih dočekao naše, u hotel gdje odsijedaju i treneru, najčešće Gojku Radunoviću otkrivao podatke. Bokseri bi imali još jedandan do mjerenja i skidanje kilaže, a Gojko vremena da iskombinuje sastav i Budućnost je pobjeđivala.
Za Gojka mogu reć stvarno da je za boks učinio mnogo, i ne samo Crnogosrki već i Jugoslovenski. Kad je on napustio Budućnost sve je pošlo nizbrdo. U bokserskom svijetu većeg stručnjaka nije bilo od njega na polju organizacije, ljubavi prem boksu čiji je vrstan poznavalac bio…
Sa uživanjem smo saslušali priče o Benešu, Parlovu, Perunoviću i ostalima o kojima je Đoko dugo pričao, sjećajući se svakog, i najsitnijih detalja. Mnogo puta je bio u njihovom društvu, ugovarao im sparnig mečeve, a znap je o njima sve…

-Boks je uništen uvođenjem kaciga. Nema tu draži više kad nema scene poput one kad bokser primi udarac, pa mu poleti glava, pomjeri se vilica, a znoj strcne…

Šofro

-Nerijtko Šofro koji nikad ne večera i ne doručkuje svrati kod Đoka u kiosk i tu ostane minimum 2 sata. Pljušte informacije iz 70-ih, 80-ih godina, mnogo sportova, sportista, događaja… a mi kao nepristrasni sudionici duela nismo mogli ocijenit ko od njih dvojice više zna.
-Šofro je sportski genije. Ravnog mu nema. Jedino ga mogu uporedit sa bivšim bokserom, a kasnije komentatorom, čuvenim Tomom Hladnim. Strašan tip.

Djeca

-Porodica mi je naravno najbitnija, moja najstarija ćerka Ivana studira farmacije II godina, još nije devetku dobila, a druga ćerka Maja maturant gimnazije, takođe izvrstan učenik. Sin Rade, prvi srednje, trenira košarku, vrlo brzo u prvoj petorci Budućnosti.

Prijatelji

-Kod Đoka nam se ipak najviše svidjela neprestana pozitivnost, duhovitost i šmek, a u mnogo navrata poslednjih godina nasmijao nas je odličnim anegdotama.

Priča moj drug:
-Ja kad spavam sa ženom žmurim, tad zamišljam drugu i ljepše mi je, jer mi je žena ono dosadila. Kad jednom ja otvorim oči, a i ona žmuri, majku joj…

Premijer

-Milo često dolazi, kupuje uviek hamburger, a od priloga kajmak. Nikad ga u životu častio nijesam osim jednom, onog jutra kad je postao predsjednik rekao sam:
-Predsjedniče, za ovu pobjedu!

Mugoša

-On je mene finansijski oštetio, godinu dana nisam mogao da završim tehnički pregled, pa nisam radio (to sam mogao sudski da naplatim, ali nisam htio) ali aj ne gledam samo svoj interes, već šire, interes grada i građana, tako da o njemu mislim da je najbolji gradonačelnik, čovjek koji je prevazišao ove prostore, za evropske prilike je odličan. Nikad grad nije izgledao ljepše.
Postoji jedna veoma zanimljiva priča koja je zaista neprovjerena, ali je zanimljiva i vjerujem istinita:

-Čuo sam je od tri ugledna čovjeka koji se ne poznaju međusobno, a bili su na promociji u Tološe. Na novinarsko pitanje upućeno M.Mugoši “Od kog se protivkandidata najviše plašiš” Mugoša je odgovorio vrlo ozbiljno:
-Samo da se Đoko ne kandiduje, njega cijeli grad poznaje, a uz to je i prepošten i radan.
Kad je jednom došao na kiosk, dok je čekao hamburgere pitao me je:

-Smijem li ja ovo Đoko đeci dat?

– Moja su se na to podigla, pa ti viđi! Odgovorio sam.