Pismo mlade Podgoričanke iz Amerike: Evo šta je poručila vršnjacima!

Podgoričanka Milica Mitrović ima 17 godina, završila je dva razreda podgoričke Gimnazije sa odličnim uspjehom, i – oduvijek je sanjala Ameriku. Sada je u Oklahomi. Prije nego što je preskočila okean, Milica je bila najmlađi član ekipe portala “Volim Podgoricu”, a sada smo vjerovatno jedini portal iz Crne Gore koji ima dopisnika iz Amerike :).  Zamolili smo je da nam povremeno šalje tekstove, i da svojim vršnjacima i onim malo starijima, iz prve ruke, približi kako to izgleda “živjeti u Americi”. Ovo je njen prvi tekst.

“Dakle, ovo je Amerika! Trljala sam oči i mislila da sanjam. I u tom času se desio taj “bljesak” i potpuno sam razumjela riječi moje majke: Sanjaj  dovoljno jako, dovoljno dugo i sa mnogo strasti, vjeruj, i nema šanse da ti se snovi ne ostvare!

Zato ovo i pišem. Zbog svih mojih vršnjaka koji imaju san, bilo kakav, ali ne vjeruju baš da može da se ostvari. Nema odustajanja! Svaki san zaslužuje da bude ostvaren, i svaki san će dobiti svoju šansu.

Ako je neko sanjao Ameriku, ja sam je sanjala. Od kada znam za sebe. Oduvijek sam znala da me Amerika čeka. Ne znam zašto, ali vjerovatno postoji razlog koji tek treba da se pojavi.

Školovanje u inostranstvu mi se nije baš “smiješilo” kao ni većini mojih vršnjaka iz Crne Gore, iz jednostavnog razloga – to puno košta.

Moja porodica nikada nije mogla da mi pruži baš sve što poželim osim beskrajne podrške u svemu  sto sam radila ili željela da radim.

I tako, kada sam saopštila mami da bi voljela da  odem u Ameriku i završim jedan razred srednje škole, ona je rekla:

-Ne brini, i ako ne uspiješ da dobiješ stipendiju, ići ćes. Snaći ćemo se, skupićemo novac, nešto će se desiti.

I dok sam je slušala kako mi govori bez znaka neodlučnosti ili dvoumljenja u glasu, znala sam da će biti tako.

Bližio se poslednji rok za prijavu za razmjenu đaka, i – ništa. Ništa se nije dešavalo, novca jedva da se živi normalno. Ja sam se već pokunjila, ali je ona bila tu.

-Kažem ti, ne sjekiraj se. Ako ne treći razred, četvrti sigurno. Vidjećeš, samo moraš vjerovati!

I nešto se desilo, ali to je već priča koja zaslužuje posebnu posvećenost. Desilo se nešto što me uvjerilo da je sve na svijetu u nekoj vezi, i da se ništa ne događa bez razloga. Da nekada stvari koje nam izgledaju loše, jako loše, ispadnu jako dobre.

Kada je došlo vrijeme za polazak pali su zagrljaji, lijepe želje i suze. Iz aviona sam se pogledom pozdravila sa svojim gradom. Obasjana jutarnjim suncem, Podgorica možda nije izgledala božanstveno kao neka metropola ili velegrad, ali je bila moj dom i obuzeo me neki neobjašnjivi miks osjećanja. Radost jer idem, tuga jer svi koje volim ostaju tamo, mala zebnja zbog onoga što me čeka…

Nakon četrnaestočasovnog  leta, na aerodromu u Dalasu sačekala me je moja nova porodica. Na putu do kuće pitali su me:

-Koja je prva razlika koju primjećujes između Amerike i tvoje zemlje?

Pogledala sam kroz prozor.

-Sve je ravno.

-Hahaha, da. Zaista, sve je ravno. Nadamo se da će ti se dopasti.

– I ja se nadam.

Znala sam da hoće. Ipak je to Amerika, koju sam sanjala onoliko koliko seže moje sjećanje.

Za ovih par mjeseci, nema dileme – Amerika je drugi svijet, drugačije navike, drugačiji mentalitet, i raduje me mogućnost da budem dio toga. O tome drugi put.

I, da, naravno, svi u Crnoj Gori mi nedostaju! I Podgorica mi nedostaje 🙂