PODGORICA: Samo da novi Genk ne čekamo kao La Korunju

Ni tog jula 2005, ni ovog jula 2016. Budućnost nije prošla dalje, ali je utisak identičan – poslije ko zna koliko vremena narod je sa osmijehom na licu, pun pozitivnih utisaka, ponosan na učinak svojih ljubimaca na terenu, napustio najveću crnogorsku arenu.

Iako se nastavilo to crnilo bijele tačke, iako nije prekinuto prokletstvo gola ispod južne tribine, iako je bilo problematičnih sudijskih odluka, iako je ostao gorak utisak, jer je evropska bajka mogla da potraje mnogo, mnogo duže.

Sve se desilo u trenutku kada je nada bila prisutna u minimalnom obliku čak i kod onih najoptimističnijih. Što zbog minusa iz Belgije, što zbog činjenice da su igrači pripreme počeli štrajkom, da Uprava ne postoji, a da je klub u organizacionom i finansijskom rasulu.

Igrači su se, međutim, potrudili da se sve zaboravi. Igrali su kao u transu. Svi. Vođeni sa klupe maestralnim Mikijem Vukotićem. Koji je pravio tim samo od onih koji su htjeli da ostanu. Po cijenu kašnjenja plata. I onih koji su htjeli da dođu “na riječ”. Druge nije imao mogućnost da zadrži, iako je i nakon meča sa Genkom emotivno istrošen, očinski žalio “zbog činjenice da je ekipu napustio Marko Burzanović”.

Godinu dana pod Goricom obilježio je rad bez prave podrške, u lošem okruženju i ambijentu, uslovima koji su daleko od idealnih – a raditi na taj način, još stvarati igru i rezultate je – umjetnost.

Sačuvao je igrače od spoljnih udara, a način na koji je spremio revanš protiv Genka prepričavaće se u trenerskim krugovima. Diktiranje ritma, 120 minuta trke, izvanredne taktičke postavke, akcije, šanse, golovi – nijedan crnogorski tim na ovom nivou nije odigrao takav meč. Budućnost se pitala za sve. Ogromnim srcem porazila je svoje limite. I još nečim. Kada to imaš onda možeš da igraš protiv svakog protivnika. Koliko god da je na papiru moćniji.

A baš ovakvi mečevi, na evropskoj pozornici, rađaju jake timove, promovišu igrače, prave trenere. Ne prave ih trofeji u Crnoj Gori. Koliko god da stoji da Budućnost mora da osvaja trofeje na domaćem tlu i da su dvije titule i Kup Crne Gore za deset godina – mizerija. Bruka.

Budućnost je prije dvije noći pobijedila za grad. Za svoju publiku. Za bogatu istoriju. I za vjeru u bolju budućnost Budućnosti. Genk će ostati najljepša priča u novijoj istoriji, priča za sva vremena, ali je već danas prošlost. A od prošlosti se ne živi.

Da se na novi Genk ne čeka kao na La Korunju.

(Cdm)