Turčilo: Od govora mržnje profitiraju svi osim građana

Dugogodišnje iskustvo i stečena znanja u komunikologiji na akademskom nivou sagovornica Vikend novina nastoji da, zadržavajući individualan pristup, učini dostupnim studentima koji, kako ističe, kada odslušaju predavanja, ne treba da budu isti ljudi, već da se kod njih probudi interesovanje za profesionalno novinarstvo, a ne želja da podlegnu pritiscima koji su u ovoj profesiji brojni.

„Ima mnogo različitih pritisaka koji nam se često i ne čine kao pritisci, već ih prihvatamo kao promijenjenu društvenu situaciju i ponašamo se kao da je to sve u redu jer se vremena i standardi mijenjaju. Imamo nekoliko vrlo problematičnih stvari koje limitiraju situaciju na univerzitetima, naročito kada je riječ u obrazovanju iz područja novinarstva i profesija koje imaju vidljiviju društvenu odgovornost. Prije svega mislim da je nesrećno primijenjen bolonjski način studiranja napravio od mnogih studija, pa tako i od novinarstva jedan kratki kurs u kojem kroz tri godine studija treba nekoga nečemu naučiti, uz to značajno spuštajući standarde“, istakla je ona.

Turčilo dalje ističe da je drugi problem što akademske institucije teško i rijetko uspijevaju da budu politički nezavisne i to su još uvijek mehanizmi indokritinacije na neki način, koji se najviše uvijek manifestuju na političkim naukama, pa time i na novinarstvu.

„Treći problem je obrazovni sistem u cjelini, koji spušta standarde. Studije novinarstva upisuju studenti s vrlo malo predznanja iz osnovnih i srednjih škola. To znači da onda radite s onim što vam je na raspolaganju. Četvrti veliki problem je što ih i novinarstvo kao profesija uči da oni koji su najbolji ne uspijevaju, odnosno da oni kojima je najlakše manipulisati su u stvari oni koji su lica s televizijskih ekrana“, naglasila je ona.

Prema njenim riječima generalizacija je opasna u svim ovim segmentima, ali suštinski, radi se o tome da u našim društvima, u cijelom regionu najbolji najteže prođu.

„Naši mediji su uveli koncept da ne postoje više novinari, nego medijski uposlenici, odnosno jeftina radna snaga, koji su spremni da rade samo da bi bili na ekranu i da im je svejedno kakvi su standardi i kako se sve to manifestuje“, naglasila je profesorica Lejla Turčilo.

Ona je navela da je u akademskoj zajednici  još uvijek važno da svako zadrži individualni pristup i da vjeruje da ljudi koji uđu u učionicu, kad iz nje izađu, ne treba da budu isti ljudi, odnosno da mladi ljudi tu ipak dođu po neko znanje.

„Važno je da nam oni svakoga dana daju povjerenje da ih mi nešto možemo naučiti. Dok god tako razumijevate profesiju, imate i motivaciju za rad, jer vam je ništa izvan toga i ne daje“, smatra Turčilo.

U javnom govoru je sve više uvreda na račun određenih društvenih grupa i manjina.

Na pitanje kako se boriti protiv takvog načina komunikacije Turčilo je odgovorila da suština govora mržnje nije samo u tome da pozivate na nasilje, odnosno da pokazujete da nekoga treba linčovati i slično, nego ovi “suptilniji” mehanizmi, kao što je vrijeđanje, prihvatanje u javnom prostoru da su neki pojmovi, koji jesu uvreda uobičajeni i da su metod koji nekoga ili nešto karakteriše, ono je što je u stvari opasno.

„Mi svakim svojim prihvatanjem nekih spornih termina kao uobičajenih u javnom prostoru zapravo odobravamo tu pojavu i snižavamo standarde. U BiH ćete često čuti ocjene da su naši političari autistični, odnosno da ne slušaju glas javnosti. To je direktna uvreda osoba sa autizmom, a mi podrazumijevamo da je to u redu reći. Mi kao novinari u medijskoj zajednici koji insistiramo na profesionalnosti moramo viditi računa o tome da imamo određenu obrazovnu funkciju prema svojoj publici. Mi nijesmo tu samo da ljudima kažemo evo, to se dogodilo i ovo su teme o kojim treba da mislite. Mi smo tu da im kažemo i na koji se način u javnom prostoru diskutuje i koja je odgovornost svakog od nas“, poručila je ona.

Zato je, kako naglašava, pitanje odgovornosti novinarstva zapravo pitanje društvene odgovornosti, a ne samo odgovornosti prema sebi, kao nekog ko hoće da zadrži časno ime i prezime ili ko hoće da sačuva integritet medija u kojem radi.

„Naš zadatak je da pokažemo kako treba da izgleda kvalitetna komunikacija i upravo zato uvrede nijesu dopuštene“, rekla je Turčilo.

Ona je dodala da se na svaki pokušaj kršenja bilo čijih prava ili bilo čijih mogućnosti u društvu mora se reagovati odmah.

„Bilo bi veoma značajno kada bi, na primjer, na nekoj pres konferenciji neko od novinara doživio neku vrstu uvrede svi drugi mediji napustili taj događaj, a ne da sjutra saopštenjem govore o tome. Isto važi i za akademsku zajednicu. Mi smo obavezni da u nekom komentaru osudimo uvrede u javnom prostoru. Nažalost, ovakvi primjeri reagovanja su veoma rijetki, akademska zajednica je vrlo tiha i nespremna na zamjeranja, ne samo onima koji iznose govor mržnje, već i medijima. Zapravo, želimo da budemo politički korektni na jedan pogrešan način da bismo sjutra imali sa svima fer i korektne odnose. To nijesu fer odnosi, to je licemjerje“, kazala je Turčilo.

Pored klasičnog danas imamo i takozvano hibridno novinarstvo.

Odgovarajući na pitanje kakav je njegov doprinos javnoj riječi Turčilo je naglasila da je važno napomenuti dvije bitne stvari.

„Prva, što je dobro, jeste da se novinari danas koriste takozvanim hibridnim novinarstvom, što znači da prve ideje, stavove ili neko malo ispitivanje javnog mnjenja naprave na društvenim mrežama, a onda vide da neko iz akademske zajednice reaguje na neki govor mržnje ili slično i to daje ideje za priču. Sa druge strane, uloga koju društvene mreže mogu imati u životu novinara je da budu neka vrsta mogućnosti formiranja mišljenja. Ono što je najvažnije je da se novinari i tu pridržavaju profesionalnih standarda, jednako kao i u klasičnim medijima. Takođe, kao novinar i kao javna ličnost ono što govorite izlazi u javnost i ne možete biti profesionalac samo u radno vrijeme, a izvan toga dopustiti sebi govor mržnje i sve ono što vam profesija ne dozvoljava“, rekla je Turčilo između ostalog.