Radovići su NAJBOLJI DOKAZ da se u Crnoj Gori živi dobro samo od SVOG DOMAĆINSTVA

Ono što nas je prvo privuklo da  posjetimo gazdinstvo Radović na Vrbanju, vlasnika Petra Radovića, jeste uzgoj i proizvodnja suhomesnatih artikala od svinja mangulica, što je rijetkost u Crnoj Gori.

Meso mangulice zdravije je od mesa obične svinje. Neke analize su pokazale da to meso ima mnogo veći procenat proteina, a manji procenat masti i takozvanog lošeg holesterola.

Kako nam je kazao Petar, na gazdinstvu Radović oslonjeni su najviše na proizvodnju i prodaju suhomesnatih proizvoda direktno potrošačima:

– Pravimo i sušimo kobasice, šarenu i bijelu slaninu, butkice, koljenice, pršutu, pečenice, vratove i suve kosti, koje ostaju poslije obrade – priča nam  Petar.

Na porodičnom gazdinstvu, gdje već 7 godina radi samo njegova porodica, proizvode se i mliječni proizvodi, mladi sir-škripavac, polutvrdi suvi sir, dimnjeni sir, sir iz ulja, a u planu je i sir iz mješine.

– Prošle godine nisam imao dovoljne količine mlijeka za sir iz mješine. Ove godine sam povećao broj krava, pa ćemo uskoro početi i sa tom proizvodnjom – navodi Petrar.

Na imanju Radovića je 10 krava za proizvodnju mlijeka, odnosno sireva, a broj mangulica varira. Ove godine utovljeno ih je 30-ak, ali Petar  planira da poveća broj.

Za pojedine sezonske poslove, poput košenja trave ili izbacivanja đubriva Radovići zaposle  dnevničare na po koji dan, dok se poslovi ne pozavršavaju.

– Na imanju radimo moja majka, žena i ja, a počeli su i sinovi Ilija i Stefan da pomažu. Ilija ima 13, Stefan 11 godina. Treniraju vaterpolo u Jadranu – sa ponosom govori Petar.

Ideja da uzgaja mangulice je njegova. Ranije je imao autoprovnozno preduzeće i dosta je putovao. Mangulice su mu zapale za oko prije desetak godina. Prve dvije je kupio radi sebe, da proba meso koje u sebi ima „pozitivne trigliceride“ i masnoće koje čiste organizam. Nakon nekog vremena došao je na ideju  da izađe sa tim proizovdima na tržište. Ali kao i svaki početak, išlo je teško i sporo, jer ljudi kod nas nisu znali kakvo je to meso. Danas je u Crnoj Gori preko 70% mangulica koje su sa gazdinstva Radović.

– Mangulica je svinja koja jako sporo raste i stasava, sporo se razmnožava i ima malo prasadi i veoma je skupa za držanje, zbog čega je njeno meso i skupo. Od ovog posla ne mogu se neke ogromne pare zaraditi, jer mnogo ulaganja i rada treba za jednu svinju dok ona ne poraste. To je svinja koja mora da živi godinu i po kako bi dostigla nekih 100 do 120 kilograma, dok tovna svinja tu kilažu dostigne za pola godine – navodi Petrar i dodaje da mangulice neće da jedu bilo kakvu hranu ili koncentrate.

 

 

Njegova prednost je zapravo u proizvodnji sira, poslije koje ostaje dosta surutke kojom se hrane mangulice, a na imanju preko 6 mjeseci u godini ima lucerku i djetelinu. Problem je zimski period, kada su životinje zatvorene. Tada, kaže nam Petar, dnevno zna da potroši oko 30 eura samo na kukurz. Pored toga hrani ih otpadnim krompirom sa svog imanja, ali ničim vještačkim. Koncentrat je skup, a kod mangilice nema nikakvog efekta, već bi meso izgubilo na kvalitetu.

Proizvodnja suhomesnatih proizovda na gazdinstvu Radović je na tradicionalan način, bez ikakvih aditiva.

– To meso zapravo čuva so u koju se ono stavlja, kao i vazduh na Vrbanju, na 1000 metara nadmorske visine, gdje  skoro svaku noć temperature padaju ispod nule. Na taj način se meso konzervira i čuva. Proizvodnja mi je 100% tradicionalna i 100% prirodna – sa ponosom tvrdi  Petar.

Meso je poslije obrade usoljeno 7 dana, nakon čega se vadi iz soli i pere, pa slaže u sušnicu, a od komada mesa zavisi i vrijeme koje će ono provesti na sušenju.

– Kobasice se suše nekih 30-ak dana, kao i tanja slanina i pečenica. Ali to zavisi i od vremenskih prilika, pa nekad meso bude u sušnici 20, a nekad i 40 dana. Sa pršutom je potpuno drugačiji proces i to meso se suši minimum godinu, ali u prosjeku oko dvije godine da bi postojao pravi kvalitet – objasnio je.

Svoju robu Radovići  prodaju samo na pijaci u Herceg Novom. Za taj dio posla zadužene su njegove žena i majka. Mislio je da pokrene veću proizvodnju, pa da robu plasira i u marketima, ali odustao je.

 

 

 

–  Imao sam u planu neko proširivanje, ali nije to smisao posla koji ja radim. U tom slučaju morao bih da povećavam proizvodnju i da time gubim na kvalitetu, kako bih bio u toj trci sa konkurencijom. Za sljedeću godinu u planu imam samo još da uzmem tezgu na pijaci u Kotoru. A možda i u Budvi u nekoj skorijoj budućnosti, ali sve to zavisi od proizvodnje i potražnje – objašnjava on.

Kada je riječ o siru, dnevna proizvodnja je 20kg, dok na godišnjem nivou proizvede oko 1500 do 2000 kg suhomesnatih proizvoda.

Gazdinstvo Petra Radovića na Vrbanju je uspješno seosko domaćinstvo, koje može jednim dijelom biti pretvoreno u etno sela. Ali do toga, osim želje, mora mnogo da se radi i privređuje, svjestan je Petar Radović.

(Radio Jadran)