SNAGA MAJČINE MOLITVE

U vaspitavanju djece, često precjenjujemo svoje mogućnosti. Mislimo da možemo garantovati budućnost deteta, da ga možemo zaštiti od svih nedaća, da ga možemo izliječiti, stvoriti mu srećan život.

I često se razočaramo. Djeca bogatih roditelja, koji su se zbog djece i trudili, često imaju potpuno nerazumne živote. Djeca koja su dobili “pravo i skupo” obrazovanje, često ga mijenjaju za potpuno “besperspektivno” zanimanje. A nasledstvo koje djeca dobijaju često ne samo da ih ne usrećuje, već ih i potpuno uništava, procuri kroz prste.

Pri tom smo podcijenili moć Gospoda, i duhovne prakse. Mi ne umijemo da se molimo za svoju djecu i više volimo da im umjesto zaštitnih sredstava u ruke stavljamo vazdušne balone, umjesto duhovnog obrazovanja – obezbjeđujemo im diplomu pravnog fakulteta, umjesto odlaska u hram tokom vikenda idu u bioskop i na zabave. Kao da svoju djecu samo mi sami možemo zaštiti.

Izliječiti ili izmoliti?

Naš najstariji sin sa tri godine dobio je dijagnozu “autizam”. Autizam se ne može liječiti u našoj stvarnosti. Predlagali su nam da ga damo u specijalni internat, i da rodimo “zdravo” dijete, ne vežemo se suviše za njega, i prihvamo činjenicu da će biti kao biljka. Danas, on ima skoro devet godina. Oni koji ne znaju ništa o njegovoj dijagnozi ne mogu primijetiti ništa neobično. A ljekari sada govore pošto je sada sve prošlo, vjerovatno, nije to ni bio autizam. Zato što se on ne liječi.

Ali postoje ljudi koji su ga tada vidjeli i vide ga sada. A jedna od naših specijalista mi je jednom rekla:

“Gledajući vas, shvatam da Bog postoji. Vi ste se za dijete prosto izmolili. Ranije, kada mi je neko rekao da će liječiti autizm ljubavlju i molitvom, nasmijala sam se. Nijesam mogla da vjerujem. Zato što je to nemoguće. Ali sad gledajući ga, počinjem da u to vjerujem. Jer se drugačije to ne bi moglo dogoditi “.

Ja joj vjerujem. Ona je vidjela na stotine hiljada djece sa autizmom u različitim varijantama i stadijumima. Ona zna šta govori. I iako je ona najbolji stručnjak u Rusiji, ona priznaje da ni ona ne bi mogla postići ove rezultate.

Drugi visoko kvalifikovani stručnjak, takođe nam je rekao da je to čudo, i da je to nemoguće. Da ni jedan specijalista to ne bi postigao. Autista se može istrenirati na komunikaciju, može se naučiti navikama. Ali da se natjera da želi da živi i druži se – to je nemoguće. A u vašem slučaju – to se desilo.

Ne želim da se hvalim i da pripisujem sve zasluge nama. Naprotiv, želim da kažem da nijesmo ništa uradili sami. Sve terapije koje smo probali, davale su samo privremeni efekat, ili rezultat koji nijesmo očekivali. Tokom godine Danja se bavio od jutra do mraka, ili jednim ili drugim, ili trećim. A napredak je bio minimalan. A onda smo otišli ​​ na svoje dugo putovanje, ostavljajući sve terapije i vježbe u prošlost. Pomireni sa tim da se ništa neće promijeniti. Ali iznenada on je počeo da se mijenja pred našim očima. I danas je on potpuno drugačija osoba.

Sve ovo bi bilo nemoguće da se nijesmo pri tome molili. Stvarno sam uvjerena da smo se mi izmolili za njega. Kada smo prvi put stigli u Indiji u svim hramovima, u svim svetim mjestima, ja sam molila samo jedno. Moj san, i moja bol bili su samo unutar našeg najstarijeg sina. Posjetili smo mnogo različitih hramova. Bili smo i kod Ksenije Peterbuške, i Matrone, postavili smo zapis sa prijateljima na Zidu plača u Izraelu, redovno smo zakazivali službu za njega. Sve moje molitve su na ovaj ili onaj način bile upućene samo za njega. Kupajući se u Svetim vodama, molila sam se za njegovo zdravlje. Darujući u dobrotvorne svrhe u jednom ili drugom obliku – plodove sam misaono namjenjivala njemu. Želeći svima sreću, opet sam mislila o njemu.

Danima kada sam bila jako razočarana, kada je kod njega bilo povlačenje, kada sam se umorila od života sa posebnim djetetom, opet sam se molila. Molila sam se, i molila i molila. Za njega, i o njemu. Samo me je to smirivalo.

Samo je to obnavlalo moju snagu. Ništa drugo nije pomagalo. A onda – odjednom, tokom molitve, shvatila sam još nešto što je za mene bilo veoma važno. Od čega mi je bio još lakše.

Djeca su u Božijim rukama

Kada sam prestala da svoje dijete doživljavam kao svoje, kad sam shvatila da on nije samo ličnost sa svojim lekcijama i sudbinom, već i dijete Boga, to je mnogo promijenilo. Odlučila sam da više ne radim nadljucke napore. Zato što to ništa neće promijeniti. Neću da živim kao da sam jedina nada za njegovo spasenje – kao što je to želio moj ego. Sada mogu da se opustim i dozvolim mu da ostane sam, prosto da živi i prima svoje iskustvo. Prestaću da prihvatam njegovu bolest kao moj krst, moje prokletstvo, moju karmu, moj lični pokazatelj “defektnosti”.

Počela sam da shvatam da postoji neko ko ga zaista uvijek čuva. U svim situacijama upravo on štiti moje dijete, a ne ja. Možete nazvati tu silu – anđelom čuvarem, možete – prosto Gospodom. Ja sam samo instrument u Njegovim rukama, i ne tako poslušan kako što bi trebalo. Ja sam skalpel, koji se tokom operacije ponaša svojevoljno, pokušava samostalno da vodi proces i da pripiše sve zasluge sebi. Samo skalpel ne može da vidi cijelu sliku. On vidi samo to što se nalazi neposredno pred njim. Kako će on tada uraditi pravilnu operaciju, bez oštećenja nečega nepotrebnog?

Tako sam i ja u svojoj stalnoj želji da “uradim nešto sa djetetom” počinila milione nepotrebnih dejstava, koje su ponekad imale suprotan efekat. Zato što sam mislila, da ja odlučujem, da ja pomažem, ja radim, sve zavisi od mene.

Ali bez obzira koliko to bilo gorko – od mene ne zavisi ništa. Ni njegova sudbina, ni njegova budućnost, ni njegovo zdravstveno stanje, ni njegov karakter. Šta onda da radim? Samo se treba opusti i biti instrument. Prihvatiti spokojno to što se dešava. Omogućiti da se to desi preko tebe.

To nije značilo ” sklopi ruke i ne radi ništa”. Prosto sam povjerovala i dijete prestala da mučim svakakvim terapijama, takvim kao sa delfinima ili konjima, logopedima, psiholozima. I malo po malo počeo je da se otvara. On je sam nalazio mogućnosti da uradi ono što je organizmu bilo neophodno.

Na primjer, preporučili su nam vježbe disanja. Ovo je veoma korisno za mozak, ali sa ovom djecom to se često radi nasilno. Ne treba kriti, da se skoro sa svima njima to radi silom. Mi nijesmo mogli. Plakala sam i odustala od te ideje. Bila je ideja da se uči da roni – takođe na silu – ali i tu se moje srce nije složiolo. I hvala Bogu.

Zato što je iznenada na odmoru počeo da roni. Sam. I svaki put je pokušavao da zaroni dublje i duže vrijeme. On je mogao da to radi cio dan, od jutra do mraka, bez spoljnog pritiska. A u stvari – to je ta vježba disanja, koja mu je bila toliko potrebna. On je ronio i ronio, bilo mu je sve bolje i bolje, ponovo je ronio. A ovo je samo jedan primjer – tako se sve “samo” riješilo i sa drugim za njega važnim stvarima – masažom, razvojem motoričkih sposobnosti, crtanjem, pisanjem …

Bog se nalazi u srcu svakog živog bića. On ima tamo predstavništvo, ambasadu, nazovite to kako hoćete. A to znači da u njegovom srcu već ima sve što mu je potrebno. Što jača bude njegova veza sa sopstvenim srcem, to će djetetu biti lakše da živi, da osjeća to što je važno i korisno za njega, kao i da prati ovaj nagon.

Kada sam shvatila, da sam nemoćna, da sam sama po sebi – ništa, da ja ne mogu ništa da učinim za sina, to je otkrilo za mene beskrajne mogućnosti molitve.

Molitve, koja je pomogla ne samo mom sinu, već i meni samoj – da se izborim sa preživljavanjima, brigama i strahovima. I ko zna, kome je od nas bila potrebnija i kome je donijela više koristi.

Molitva za djecu

U svakoj religiji postoje takve molitve, često su one upućene ženama – na primjer, Bogorodici. Postoje i zaštitne molitve za djecu, postoje molitve za njihovu budućnost, sudbinu, i tako dalje.

U svim tradicijama i kulturama, majke su čitale takve molitve, tekstove, zaštitne mantre. Nad djecom dok spavaju, prije nego ih negdje puste – čak i u školu, a posebno za vrijeme bolesti, tokom teškog perioda života djeteta, kada joj se odjednom srce ispuni brigama. To je bila glavna obaveza majke – da sluša svoje srce, i na vrijeme radi takve važne rituale.

Mogu se naći gotove riječi i propustiti ih kroz svoje srce. Jer, čak i čitanje takvih molitvi – isceljuje. Prvenstveno naše srce. Ranjeno srce ne može druge da grije. Sve njegove sile su usmjerene unutar svoje rane, svoje boli. I dok ono ne zaživi, ne proradi, nećete moći ništa dati drugom.

Možete se moliti svojim riječima. Podijeliću ono što je obično u mojoj molitvi za djecu. Iako je ovo intimno djelo, pomoćiće vam odmah.

1. Blagodarnost. Hvala ti, Gospode, zato što si mi podario djecu.

Kako se može nešto moliti, ako ne priznaš to, što ti je već dato? Kako se može podcjenjivati značaj takvog božanskog događaja kao rođenja djeteta? Za ovo se može uvijek blagodariti. Toliko žena maštaju o ovom čudu, čekaju, nadaju se, a meni je već dato. Dato i raduje me svaki dan. Moja mala sunca, moja blaga, na kraju krajeva i nijesu moja. Oni su – Božija djeca, a ja sam samo njihov privremeni pomoćnik i zaštitnik u ovom svijetu.

2. Pomozi mi da se promijenim!

Naše molitve često se svode samo na riječ “Daj” – daj mi zdravlje, mužu pamet i novac, djeci – petice u dnevniku. Ali u čemu je problem? Ko želi da mu sve vrijeme, dolaze ljudi sa ispruženom rukom, koji ne žele da se mijenjaju, i vide uzroke svojih problema samo u drugima?

Pokušajte da molite da Gospod promijeni vaše sopstveno srce. Da postanete tolerantniji prema hirovima djece, naučite da vidite u njima ličnost, naučite da im vjerujete, naučite da im pomažete da rastu i shvatite kada ih treba kazniti – i kako to učiniti.

Vjerujte mi, kada mijenjamo naše srce, i svijet se mijenja. I naša djeca – oni mnogo bolje od svih osjećaju mijenjanje našeg srca, kao mali termometri, brzo reaguje na naše lične transformacije.

Često problemi djeteta – su neki signal za nas odozgo, šta nama samim treba da bi promijenili sebe. Što prije to uvidimo, shvatimo i promijenimo, tim se brže problem koji nas brine može da riješi. Istina, on se ne rešava uvijek onako kako to mi želimo.

3. Štiti moju djecu iznutra, iz njihovih srca.

Zaštita može biti različita, ali po mom mišljenju najbolja je ona koja dolazi iznutra. Kada djeca sama osjećaju, šta je dobro, šta je loše, šta se može, šta ne može. A to je upravo ono što im može dati Gospod iz njihovih srca. Da im da razum za donošenje pravilnih odluka, snagu da pronađu svoj put, stabilnost u svakodnevnim stresnim situacijama, mudrost, čistotu, ljubav.

Ako toga bude – sve ostalo nije strašno. Sve suvišno će tada proći mimo njih i neće ih privući. A sve što je neophodno – će ih privući i prirasće za njih.

Postoji izreka: “Ako je Bog s tobom, zašto brineš? A ako On nije sa tobom, u šta se uzdaš ?”. Tako ja vidim najvažnije u vaspitanju djece. Ako je Bog sa njima – nema smisa brinuti.

4. Dozvoli mi da budem instrument u Tvojim rukama.

Za mene, ovo prije svega znači prihvatanje. Prihvatanje njihove posebnosti, njihove sudbine, njihovih lekcija. Prihvatanje toga, da su oni došli na ovaj svijet upravo takvi i upravo sa tim zadacima. Ne protivim se tome što ne mogu promijeniti. I pomažem tome što zavisi od mene.

Ja sam samo instrument, a bolje je naučiti biti poslušan instrument – slušati Boga u svom srcu, vidjeti Boga u njihovim očima i naučiti slijediti taj zov.

Da ne zalazim tamo gdje nijesam pozvana, da ne pokušavam pisati svojim mastilom živote svoje djece – sa kim da žive, koga da vole, šta da rade, kakvu vjeru da ispovijedaju, gdje da žive i kako. Biti instrument – to je takođe i znati svoje mjesto – ne pretendovati na više, rušeći sve na svom putu.

5. To su Tvoja djeca. Hvala Ti što si mi ih povjerio!

Kada nam neko ostavlja svoju djecu da pazimo nekoliko sati ili dana – kako se mi sa njima ponašamo? Bolje i pažljivije nego sa svojom? Ili lošije? Obično se trudimo da im posvetimo više pažnje i brige da ne bi patili zbog odvajanja od roditelja i da njihovi roditelji nemaju razloga da budu nezadovoljni sa nama. Istina?

Sa svojom djecom je jednostavnije. Mogu se i navikati i ošamariti, narediti im i ignorisati ih. A ako shvatimo da to nijesu naša djeca? Ako uspijemo da osjetimo da smo – samo ovlašćena lica, ruke Boga blizu ovih duša? Hoće li izmijenjen naš odnos prema njima, promijeniti naše ponašanje?

Sigurna sam da hoće. Zato se u svojim molitvama unutra sebe vraćam tom osjećanju. Nijesam ja stvorila njihove duše i njihova tijela. Ja sam samo njihov provodnik u ovom svijetu. To je upravo kao hranitelj, čija prava nijesu tako velika, obaveze su veće, a i zahtijeva se od njega više.

Molitva – to intimno djelo. Probajte je praktikovati, kod vas će se vjerovatno pojaviti svoje viđenje, svoje riječi, slike. I obavezno će se pojaviti prvi rezultati.

Uvjerena sam da je molitva – jedini bezbolni način da se promijeni odnos sa djecom.

I što su starija djeca, tim se za njih treba češće moliti, umjesto toga, da se kažnjavaju, okrivljuju, viču, i tako dalje.

Postoji knjiga Storma Omartiana” Snaga roditeljske molitve “, u noj se nalaze ” Molitve za odraslu djecu “. U njoj se mogu naći gotovi šabloni molitvi za različite prilike.

I ne mislite da je ovo besmislica i mit. Ne podcjenjujte to što ne možete vidjeti očima. Gledajte srcem – i videćete koliko može majčina molitva, i da sačuva, i da zaštiti, i da promijeni.

 Autor: Olga Valjaeva, iz knjige

“Predodređenje biti mama”

Prevod bebamur