Susret dvije PODGORIČANKE koji će vas natjerati na RAZMIŠLJANJE!

Podgoričanka Nataša Šuković imala je juče na Starom aerodoromu susret koji je na nju ostavio snažan utisak pa ga je podijlila na svom Fb profilu i natjerala sugrađane na razmišlajnje.

Koliko, uopšte, obraćamo pažnju na ljude oko sebe? Koliko saosjećamo? Koliko smo spremni da pomognemo? Koliko nas, uopšte, zanimaju?

Na ovu Podgoričanku je ovaj kratak susret ostavio dubok trag, a njen esej o tome je dirnuo sve njene Fb prijatelje. Prenosimo ga u cjelosti:

Obično trgujem u Voliju na Starom Aerodromu ili što bi mi Podgoričani rekli u Voli na Stari. Tako bi i juče. Parkiram se i polako uzimam tašnu, okrećem glavu ka vratima kad na prozoru stoji to lice i gleda me. Lice male Romkinje, 11 godina, kaže mada meni izgleda mnogo mlađe.

U njoj ima neke čudne smirenosti koja nije karakteristična za tu populaciju. Crte prelijepe. Pune usne, pravilan nos, bademaste oči.U nekom drugom svijetu bi mogla biti buduća glumica ili fotomodel. Drži ispruženu ruku ali ne prosi, ne trazi, ne jadikuje. Ona je samo odlučna da ostvari svoj zadatak za danas kao sto sam ja odlučna da djeci spremim ručak, odem na posao ili završim nešto važno.

A zadatak joj je da svaki dan skupi 2 eura, tu ispred Volija kako mi reče. Vadim iz novčanika nešto sitnine i dajem joj ali tu se ne zavrsava naša interakcija. Jer ona je drugačija i ima nešto sto me tjera da nastavim da razmišljam o njoj. Ona takođe ne žuri, ne ide do sledećeg auta da skupi još novca. Gleda me, procjenjuje, ocjenjuje. Bože koliko odlučnosti i snage u tom pogledu kao da je već starala i zna da je život borba neprestana, pomislih.

Nema u njoj one bezbrižne dječije radosti uzrokovane ničim posebnim.
Ne znam iz kog razloga, da li da izazove kod mene empatiju ili prosto želi da se uhvati za tanku nit dvosmjerne konverzacije da joj se neko obratio tek ona tu počinje na tečnom našem jeziku (zašto joj se mora odati priznanje) da priča kako ona i sestra svaki dan dolaze ispred Volija, kako roditelji ne znaju šta one rade, i na kraju, kako ona ima tri brata i dvije sestre.

-A koga ti imaš – iznenadi me svojim pitanjem.

-Ja imam veliku i malu kćerku – odgovorih.

-A nemaš sina? – upita me glasom u kome je bilo izmiješano razočarenje i nada da možda ipak imam nekog sina kojeg sam zaboravila da spomenem, nevjerica, saosjećanje.

-Ne – rekoh kratko, ali za mene su kćerke podjednako važne kao i kad bih imala sinove.

Tu se ona već potpuno nasloni na vrata mog auta i u teškoj nevjerici me fixira pogledom šokirana činjenicom da postoje i takva ljudska bića kojima kćerka može biti isto sto i sin.
Ostadoh i ja zapanjena činjenicom da nas dijeli samo par kilometara  vazdušne linije ali da dolazimo iz dva univerzuma. U mom svijetu vladaju ravnopravnost polova, demokratija unutar porodice i društva, obrazovanje, planiranje, kosmopolitizam. U njenom svijetu nema mjesta za moj sistem vrijednosti i obrnuto.
Odlučih da joj dam par savjeta mada ih ona nije ni tražila. Rekoh joj da je za nju najbolje da ide u školu i da radi kad poraste a pošto je tako lijepa možda može postati i fotomodel.

Široki osmijeh zasija na njenom licu i oči joj na tren zaigraše ali ostade nijema na tu moju besjedu.

Još isto veče srijecem je na Trgu nezavisnosti sa grupicom drugara, drži cigar među zubima i javlja se širokim osmijehom kao da smo stari prijatelji. Ja otpozdravljam, pomalo razočarana što je moja priča i savjeti nisu ni dotakli.

Okrznuh je jos jedanput pogledom i pomislih hipotetički kako bi izgledao njen život da je kojim slučajem usvoji Angelina Jolly ili …neko od nas.