VIŠE SAM PLAKALA KAD MI JE UMRO PAS! Šokantna ispovest žene koja je MRZELA svoje roditelje!

Dok je sjedela u krematorijumu na sahrani svoje majke, Maksin Harli nije osjećala ništa.

Nikakve emocije u grudima, nikakve suze. Zapravo, osjećala je olakšanje što je žena koja ju je rodila konačno umrla.

I to ne olakšanje koje osjete članovi porodice nakon što se neko drag dugo borio sa teškom bolešću – već olakšanje što više neće morati da trpi svoju majku.

Naravno, svi prisutni na sahrani mislili su da je Maksin (61) okrutna, ali nisu znali da je ona cio život patila zbog ljubavi i pažnje koju nikada nije dobila od majke.

– Dok sam odrastala, nije bilo iskazivanja ljubavi, priča za laku noć, ili tješenja i maženja kada sam bolesna. – priča Maksin, koja je psihoterapeutkinja i živi u Saseksu.

– Na sahrani se nisam čak ni pretvarala da plačem. Čula sam žene iza mene kako pričaju da sam hladna i okrutna, i pomislila sam “oh, kada biste samo znale zašto ne plačem! Naučila sam da ne plačem – i sada nemam ni za šta – nastavlja ona priču.

Maksin kaže da joj je teško da tu ženu uopšte nazove majkom. Rekla je da se ne sjeća nijednog trenutka ljubavi koje su joj roditelji pružili.

– Umjesto toga, dobijala sam šamare, udarce, opekotine. Zašto bih žalila za ljudima koji su mi to radili? – pita se.

Maksin je bila drugo od četvoro djece policajca i domaćice, koji su zajedno imali radnju. Dobili su je kada je njena majka bila u dvadesetim.

– Sjećam se da sam imala 11 godina i sjedela na stepenicama, kada sam čula majku kako kaže mom ocu da me mrzi. Znala sam da ništa neće da se promijeni – priča ona.

Kada je imala 15 godina, Maksin je majka donela kofer i rekla joj da mora da ode od kuće. Međutim, morala je da sačeka da napuni 16 i tada je počela i da radi. Prvo je radila u supermarketu, a onda se zaposlila kao državna službenica.

– Mogu o tome smireno da pričam sada, ali trebalo mi je mnogo godina rada kako bih se pomirila sa tim – kaže Maksin.

Imala je 25 godina kada joj je umro otac, a 30 kada je čula vijest o smrti majke.

– Ne sjećam se ni koji je bio mjesec ni godina. Imala je rak pankreasa. Kada me je sestra zvala i rekla da je umrla, odgovorila sam “u redu”, i nastavila svoj posao – sjeća se ona.

Dodaje da je otišla na sahranu samo zato što je to bila njena dužnost.

– Više sam plakala kad su mi umrli psi. Jedina žalost koju sam osetila je za mojim izgubljenim detinjstvom. Moja jedina tuga je što nikada neću osjetiti roditeljsku ljubav.

Maksin ima i ćerku, a kada ju je dobila bilo joj je potpuno neshvatljivo kako je neko mogao da uskrati ljubav – svome  djetetu.

Dailymail