ZATVOR U SPUŽU: “Zatvor mi je donio puno sreće, srela sam čovjeka svog života i udala se!”

Pod zatvorskim stegama zatvorenice ženskog paviljona u Spužu zajedništvom se bore protiv tjeskobe, koju nosi izolovanost od slobode.

Reporteri Dnevnih novina u petak su posjetili ženski paviljon, u kojem do nedavno boravila i jedna porodilja, ali i njeno novorođenče. Prema riječima pomoćnika direktora ZIKS-a Slađana Raičkovića, toj bebi su bili posvećeni i uprava i zatvorenice.

Zatvorenice su DN ispričale da su odnosi među njima veoma dobri, ali da na različite načine proživljavaju zatvorske dane, koji kao i kod slobodnih ljudi, nose radosne trenutke i ljubav, ali i one teške poput tuge usljed porodičnih tragedija.

Jedna od trenutno “najstarijih” stanarki ispričala je reporterima da nikada ne bi ponovila krivično djelo, prvenstveno zbog djece. Međutim, zatvor joj je donio i radost, u njemu je srela čovjeka svog života i vratila vjeru u ljubav.

“Zatvor mi je donio puno sreće tu sam zavoljela čovjeka i udala se. Naučila sam da šijem i obavljam brojne poslove koji će mi trebati kada jednog dana izađem”, kaže ova zatvorenica, koja je osuđena zbog ubistva na ukupno jedanaest godina robije.

O prošlosti i krivičnom djelu zbog kojeg je osuđena nije željela da govori. Do slobode ima još nekoliko godina, pa se trudi da se što bolje prilagodi uslovima u kojima sebe nikada nije zamišljala. To joj čini se i polazi za rukom imajući u vidu da joj je, kako tvrdi, svaki dan sve bolji.

“Četiri godine sam ovdje i mogu da kažem da nije zatvor onakav kakav se čini. Zahvaljujući našoj šefici Oliveri Grgurović dani prolaze u pozitivnim mislima i raspoloženju, a ja sam naučila ovdje više nego što bih možda i na slobodi… Imamo veliki krug za šetnju, možemo da treniramo, družimo se, razgovaramo, učimo nove stvari i radno smo angažovane. Iako sam u početku bila nervozna, vratila mi se volja za životom i sada vidim samo pozitivne stvari”, navodi ona.

Ljubav na prvi pogled krunisali brakom

Ono što joj se, kako kaže, sigurno ne bi dogodilo na slobodi jeste nova ljubav koju je nedavno krunisala i brakom.

“Prvo smo se čuli i dogodilo bi se da se sretnemo na daljinu, ali nikada se ne bismo sastali, jer je to u zatvoru zabranjeno. Poslije nekog vremena smo pisali molbu načelniku da nam odobri da se vidimo što nam je i omogućeno. Tako smo se dogovorili da se vjenčamo. Ja sam bila srećna kao prvi put kad sam se udala, došao je matičar u zgradu uprave, tu su bile dvije profesorice i šefica, ali nijesu bile zatvorenice… S njima sam kasnije slavila u dnevnom boravku. Mi stalno po nešto slavimo ovdje, pravimo kolače, vesele smo, svaki dan mi je sve bolji, iako svako naravno želi da što prije ide kući”, kaže sagovornica DN.

Život sa pozitivne strane posmatra i zatvorenica M.M. koja već nekoliko mjeseci boravi u ZIKS-u zbog nenamjenskog trošenja kredita.

“Kada bi boravak u zatvoru bio moj jedini problem, a da ne uzimam u obzir da sam majka troje djece od čega je dvoje maloljetno i da imam muža invalida, sve bi bilo u redu. Ipak, svake noći i svakog dana meni je u glavi jedna ista misao. Mislim na djecu, kako su, da li jedu i štoa rade, bojim se”, navodi M.M. koju svega mjesec dijeli od slobode.

Ni ona ne negira da je prekršila zakon, ali toga, kako tvrdi, nije bila svjesna. Zamišljala je hladne zatvrske rešetke, potpunu izolaciju i stroge sprovodinke, ali su je nasuprot tome, dočekale sređene sobe, biblioteka i dnevni boravak, lijepo dvorište, posao, druželjubive cimerke i uljudne nadzornice.

“Presudu sam jako teško podnijela, a o pritvoru da i ne pričam. Te agonije se i ne sjećam od šoka. Odlagala sam kasnije izdržavanje kazne koliko je to bilo moguće. Ipak, naišla sam na sasvim suprotno. Pomogla mi je šefica koja je razgovarala sa mnom, poručila mi da treniram i što više da čitam. Onda sam počela da se družim sa ostalima i nekako je to sve došlo na svoje. Stekla sam dvije prijateljice za cijeli život”, ističe ona.

Zbrinuti djecu

Jedna od zatvorenica sa kojom su razgovarale DN ukazuje na problem odgajanja djece čije su majke osuđene na blaže zatvorske kazne.

“Ministarstvo bi trebalo da ima u vidu kroz šta ta djeca prolaze. Evo u mom slučaju, nije bilo nikoga ko bi obišao djecu, jednom su pozvali i to je to. Dosta je žena koja nemaju nikakvih primanja, pa od čega ta djeca napolju žive kada su im majke u zatvoru. Oni su prepušteni ulici, a nema ni ustanove koja bi se bavila njihovim čuvanjem”, navodi jedna od zatvorenica.

Nijesam posla na sinovljevu sahranu jer mi nijesu dozvolili

Tridesetogodišnja J.LJ. osuđena je na dvije i po godine zatvora zbog krađe i razbojništva, a za vrijeme odsluženja kazene izgubila je jedanaestogdišnjeg sina.

“Kajem se zbog svega i osjećam se krivom što sam izgubila sina. Svi su se moji razboljeli od kada sam pala. Moje dijete su poveli sa mojima u Srbiju i 25. aprila mi je sin od jedanaest godina poginuo u saobraćajnoj nesreći. Udario ga je automobil. Ja sam od tada na tabletama. Sve zatvorenice su bile uz mene, svi to proživljavaju zajedno sa mnom. Skupljale su novac da idem u Srbiju na sahranu, ali ja nijesam pošla. Tražila sam i šta je zakočilo u proceduri da nijesam mogla da odem na sinovljevu sahranu, ne znam. Ja još ne vjerujem da ga nema, sve dok ne odem na grob i vidim gdje je sahranjen”, skrivajući suze kaže J.Lj.