“Željeli smo bolje plate, a ne Mila i Momira”
Na današnji dan prije 30 godina održan prvi protest radnika “Radoja Dakića”, koji je četiri mjeseca kasnije doveo do nasilne promjene tadašnje vlasti. Sjećanja na istorijske dane ne blijede.
Na današnji dan prije 30 godina održan je prvi protest radnika “Radoja Dakića” zbog loše socio-ekonomske situacije, koji je kasnije prerastao u takozvanu AB revoluciju i smjenu tadašnjeg rukovodstva Socijalističke Republike Crne Gore. Na njihovo mjesto došli su “mladi, lijepi i pametni”, kako su ih tada zvali, predvođeni Momirom Bulatovićem i Milom Đukanovićem.
Sadašnji predstavnik bivših radnika koji godinama pokušavaju da se tužbama i protestima izbore za svojih 77 dosuđenih, a ne isplaćenih 77 zarada, Milan Vukčević, kaže da su radnici tog dana imali socijalne zahtjeve i da nijesu znali u šta će se sve to pretvoriti u naredna četiri mjeseca. On navodi da sada niko ne pominje te prve, kako kaže, opravdane zahtjeve radnika, već samo naknadne koje su im poturili tadašnji predstavnici omladine i Univerziteta, a i sada visoki funkcioneri i bogataši.
“Tog 7. oktobra 1988. godine u fabrici je održan zbor radnika kada su zaposleni tražili povećanje plata, zimnicu, rasterećenje privrede, rješavanja stambene problematike i odgovore kako radi poslovni odbor kompanije. Pročitano je i pismo sindikata industrije ‘Rakovica’, koji su tražili da podržimo njihove zahtjeve. U toku zbora ispred kapije ‘Dakića’ pojavili su se studenti sa transparentom ‘Radnici, studenti su sa vama’. Tada je neko uzviknuo ‘Idemo pred Skupštinu’, što su ostali prihvatili i zbor je počeo da prerasta u protestni miting”, navodi Vukčević dešavanja od prije tri decenije koji su iz korijena promijenili Crnu Goru i čije se posljedice i sada osjećaju.
Kako je kazao, tada se ispred Skupštine oko 16 časova okupilo oko pet hiljada ljudi, a na inicijativu radnika “Dakića” formiran je organizacioni odbor protesta u kojem su bili Drago Šofranac, Pavle Milić, Veselin Klikovac, Dragan Božović, Vule Radošević i Ismet Hadžijusufović, svi iz “Radoja Dakića”.
Odbor je tada napravio listu od 13 zahtjeva. Zatražena je hitna sjednica Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Crne Gore i Predsjedništva SR Crne Gore, kao i “podnošenje ostavki svih onih koji su prozvani od strane ovog naroda i društva”.
Treći zahtjev bio je brže rješavanje ekonomskih i društveno-političkih problema u Jugoslaviji, a tražili su i da se na vanrednu sjednicu pozove rukovodstvo Elektroprivrede Crne Gore, da se zahtijeva njihova ostavka, a “posebno predsjednika Poslovnog odbora”.
“Da se svim funkcionerima koji su podnijeli ostavke ne dozvoli izlazak van granica zemlje, dok se ne preispita njihova odgovornost i porijeklo imovine koju su stekli”, bio je peti zahtjev odbora protesta.
Zahtijevano je i da se ustanovi broj emigranata u Jugoslaviji i ispita porijeklo njihove imovine, smanjenje administracije u radnim organizacijama i društveno-političkim aktivima, kao i da se povećaju lični dohoci (plate) u svim radnim organizacijama za najmanje 50 odsto.
Tražili su poboljšanje ishrane i smještaja studenata, povećanje studentskih kredita i da se dozvoli otvoren rad studenskih medija – “Studeksa” i “Omladinskog pokreta”. Zahtijevane su i informacije o novcu koji radnici izdvajaju za nezaposlene, koliko ga ima i koliko je ljudi zaposleno od toga. Odbor je tražio odgovornost rukovodstva RT Titograd i lista “Pobjeda”, da sjednice CK SK i Predsjedništva Crne Gore budu javne, kao i da se u Saveznu skupštinu uvede vijeće udruženog rada. Saopšteno je da iza ovih zahtjeva, osim podgoričke, stoji i radnička klasa Nikšića.
“Svaka sličnost danas sa sadržinom ovih zahtjeva je slučajna”, navodi Vukčević.
Skupu su se obraćali predstavnici radnika, ali i tadašnji funkcioneri.
“Zbog kvalifikacija koje su mu upućene, i koje nije prihvatio, sekretar Opštinskog komiteta Titograda Borivoje Drakić je nakon izlaganja podnio ostavku. U jednom trenutku za mikrofonom se pojavio i Miomir Mugoša, bivši gradonačelnik, sa predlogom da se ne razilazimo dok nam se ne ispune zahtjevi. Cijelu noć ređali su se govornici od kojih su pojedini plasirali neprihvatljive poruke, a jedan se i neadekvatno verbalno ponašao”, podsjeća Vukčević.
U šest ujutro iz predsjedništva su saopštili da su zahtjevi prihvatljivi i pozvali učesnike da se raziđu, kako do toga nije došlo uz naredbu “milicijo postupi po naređenju” pripadnici javne bezbjednosti su rasturili skup.
“Nakon saznanja o rasturanju mitinga, radnici treće i prve smjene Željezare uputili su se autobusima za Titograd gdje ih je u blizini mjesta Jovičin kuk (Žuta greda), sačekala i uz upotrebu suzavca zaustavila specijalna policija.
“U okviru hitnih mjera za sprečavanje nastanka vanrednih prilika stvorena je negativna atmosfera prema tadašnjoj vlasti Crne Gore i nakon toga samo je bilo pitanje dana kada će se radnici ponovo okupiti, što se i desilo 9. januara 1989. godine samo sa drugim akterima i zahtjevima”, naveo je Vukčević.
Poslije toga slijede novi protesti, nakon kojih tadašnja vlast podnosi ostavku, a na čelo Crne Gore dolaze odani ljudi Slobodana Miloševića – Momir Bulatović i Milo Đukanović. Na narednim izborima “mladi, lijepi i pametni” nastupaju pod imenom Savez komunista, a kasnije mijenjaju ime u Demokratska partija socijalista.
Većina članova “januarskog odbora” i sada funkcioneri ili bogataši
U januarskom odboru 1989. godine, koji je trebalo da predstavlja radnike, omladinu i “poštenu inteligenciju”, pojavljuju se Momir Bulatović – budući predsjednik Crne Gore, omladinac Aco Đukanović – sadašnji biznismen i brat predsjednika Mila Đukanovića, student Ivan Brajović – sadašnji predsjednik Skupštine, zatim i Milica Pejanović Đurišić, Srđan Darmanović, Ljubiša Stanković, Svetozar Vukčević, Predrag Bulatović, Radiša Bošković, Ismet Hadžijusufović i Predrag Lakić.
“Šta se dešavalo od tada do danas zna se, a ne treba zanemariti činjenice ko je tada zauzeo ključna mjesta u državi i gdje su sada članovi januarskog odbora. Više pažnje bi trebalo posvetiti sagledavanju činjenica kako bi se razumjeli današnji odnosi tadašnjih aktera”, kazao je Vukčević.
Vijesti
