ČEKAJUĆI “EURO MODEL”, CIJENE VEĆ IDU GORE: Ko profitira, a ko će platiti račun?

Program Euro model, koji je premijer Milojko Spajić najavio prije par sedmica, obećava minimalne plate od 1.000, 1.250 i 1.400 eura i rast zarada za više od 250.000 zaposlenih. Ali Crna Gora nema samo zaposlene. Ima oko 120.000 penzionera, desetine hiljada ljudi koji zavise od socijalnih davanja i veliki broj domaćinstava bez zaposlenog člana.

Dok čitaoci VOP-a već prijavljuju nova poskupljenja, otvara se pitanje koje u predstavljanju Euro modela gotovo da nije pomenuto: šta će se dogoditi sa onima kojima prihod 1. januara neće porasti, ako cijene porastu zbog snažnog povećanja zarada, mnogo veće potrošnje, i troškova privrede?

Čitaoci portala VOP posljednjih dana prijavljuju nagla poskupljenja proizvoda i usluga. Tako, čitaoci javljaju da kurirska usluga koja je koštala pet eura sada se plaća sedam. Čitaoci prijavljuju i rast cijena pojedinih prehrambenih proizvoda i ugostiteljskih usluga, a u jednom slučaju navode da je isti doručak za dvoje koji je nedavno koštao oko 15 eura plaćen oko 30.

Ovi primjeri još uvijek nisu statistički dokaz opšteg rasta cijena niti tvrdnja da ih je izazvao Euro model.

Ali oni otvaraju ozbiljno pitanje.

Da li tržište već počinje da uračunava ono što očekuje od 1. januara? Jer Vlada je najavila snažan rast zarada kakav crnogorska ekonomija do sada nije vidjela u jednom koraku.

Od januara 2027. minimalna neto zarada trebalo bi da bude 1.000 eura za radna mjesta sa osnovnim ili nižim obrazovanjem, 1.250 za radna mjesta sa srednjim obrazovanjem i 1.400 eura za radna mjesta sa visokim obrazovanjem.

Vlada tvrdi da će povećanjem biti obuhvaćeno više od 250.000 zaposlenih, a najavila je rast i zarada iznad novog minimuma. To zvuči kao odlična vijest. Ali ekonomija nema samo prihodnu stranu. Ima i račun.

Ko zapravo najviše dobija?

Jedna od manje vidljivih karakteristika Euro modela jeste da korist ne završava na radnicima sa najnižim platama.

Kod njih će procentualni rast biti najveći, posebno ako se današnja zarada od 700 ili 800 eura podigne na 1.000 ili 1.250 eura.

Ali kod zaposlenih koji već imaju visoke plate, poresko rasterećenje proizvodi veoma veliki apsolutni dobitak.

Sama Vlada navodi primjer zaposlenog koji danas prima 1.600 eura neto i čiji poslodavac za njega izdvaja 1.980 eura. Po Euro modelu, uz isto izdvajanje poslodavca, njegov neto prihod porastao bi na 1.870 eura.

Dakle, 270 eura više svakog mjeseca bez dodatnog troška poslodavca.

Što je postojeća plata veća, apsolutni efekat poreskog rasterećenja može biti veći.

To znači da Euro model nije samo program povećanja minimalne zarade.

On predstavlja veliko preraspoređivanje novca između države, zaposlenih i poslodavaca.

Ali postoji ogromna razlika između državnog i privatnog poslodavca

U Crnoj Gori je u julu bilo 294.757 registrovanih zaposlenih. Fond PIO istovremeno evidentira 118.506 penzionera za jul, što znači da na jednog penzionera dolazi oko 2,5 zaposlenih.

Od zaposlenih, prema posljednjem zvaničnom pregledu Ministarstva finansija za jun, 55.540 radi u javnoj upravi – 48.232 na centralnom i 7.308 na lokalnom nivou.

To je približno svaki peti registrovani zaposleni.

Ali ovdje je potrebna važna ograda: 55.540 nije kompletan „javni sektor“ u najširem ekonomskom smislu, jer metodologija javne uprave i metodologija koja uključuje sva državna i lokalna preduzeća nijesu iste.

Zbog toga nije statistički korektno jednostavno oduzeti tih 55.540 od ukupnog broja zaposlenih i ostatak proglasiti „realnim sektorom“. Ipak, suštinska razlika ostaje.

Kada država poveća trošak plata svojim zaposlenima, račun se plaća iz budžeta. Kada isto mora da uradi privatni restoran, pekara, trgovina, hotel, mala građevinska firma ili servis, račun se plaća iz prihoda koji firma sama mora da zaradi. Privatnik ima samo nekoliko mogućnosti: da smanji svoju dobit, poveća produktivnost, otpusti dio radnika, smanji druge troškove – ili poveća cijene.

I upravo je posljednja mogućnost razlog zbog kojeg efekat Euro modela na inflaciju ne smije biti potcijenjen.

Najveći problem nije radnik koji sada prima 700 eura

Za zaposlenog koji sa 700 ili 800 eura ode na 1.000 ili 1.250 eura računica je jasna – on je neposredni dobitnik.

Mnogo komplikovaniji problem nastaje u firmi u kojoj jedan zaposleni danas prima 750, drugi 950, šef smjene 1.200, rukovodilac 1.400, a direktor 1.700 eura.

Ako se prvi podigne na 1.250, teško je očekivati da će onaj koji je do juče imao veću odgovornost ostati na 1.200. Moraće da raste i njegova plata. Pa plata onoga iznad njega. Tako nastaje takozvana kompresija zarada – novi minimum gura naviše mnogo širi lanac plata od zaposlenih koje zakon neposredno obuhvata.

Zato konačni trošak za privatnu firmu može biti znatno veći od prostog povećanja najnižih plata. A taj trošak negdje mora završiti.

Država računa na veću potrošnju – ali to je i ključni inflatorni rizik

Vlada tvrdi da je Euro model fiskalno pokriven kroz veću potrošnju i zaposlenost, suzbijanje sive ekonomije, fiskalnu disciplinu, povratak dijaspore i dodatne poreske mjere.

U fiskalnom smislu, logika je razumljiva. Veća neto plata znači više novca za kupovinu. Više kupovine znači više PDV-a i akciza.

I državna kasa trenutno zaista bilježi rast. Za prvih osam mjeseci 2026. budžetski prihodi iznosili su oko dvije milijarde eura, devet odsto više nego godinu ranije. Prihod od PDV-a porastao je 6,1 odsto, od poreza na dohodak 22,9 odsto, a od doprinosa 12,7 odsto.

Međutim, postoji problem.

Ista veća potrošnja na koju država računa kao izvor novih poreskih prihoda istovremeno može postati izvor dodatnog rasta cijena. Ako 250.000 ljudi odjednom dobije znatno više novca, tražnja raste. Ako domaća ponuda hrane, stanova, usluga, radnika i drugih proizvoda ne može jednako brzo da poraste, ekonomska posljedica je pritisak na cijene.

A Crna Gora ima dodatni problem: veliki dio onoga što troši – uvozi.

Dodatni novac zato ne mora proizvesti proporcionalno veću domaću proizvodnju. Dio će otići u uvoz, a dio može završiti u višim cijenama domaćih roba i usluga čija je ponuda ograničena.

A onda dolazimo do ljudi koje gotovo niko ne pominje

Euro model se najvećim dijelom predstavlja kroz pitanje: Koliko će zaposlenom porasti plata?

Ali to nije cijela Crna Gora. Prema najnovijim podacima Fonda PIO, u avgustu je u Crnoj Gori bilo 118.477 penzionera.  Vlada jeste najavila da će od 2027. penzije biti usklađivane četiri puta godišnje kako bi bolje pratile rast zarada, kao i jednokratnih 100 eura u decembru.

Ali već danas vidimo zašto to pitanje nije sporedno. Fond PIO je upravo odlučio da se penzije od 1. septembra povećaju za 2,48 odsto.  Ako cijene nekih osnovnih roba i usluga počnu rasti 10, 15 ili 20 odsto, penzioneru povećanje od 2,48 odsto ne znači rast standarda.

Znači pad realne kupovne moći.

A šta je sa socijalno najugroženijima?

Tu je problem još veći.

Ministarstvo socijalnog staranja navodi da je u sistemu socijalne i dječje zaštite oko 200.000 korisnika, odnosno da se svakog mjeseca obrađuje približno 200.000 pojedinačnih isplata različitih prava – porodicama, djeci, starijima, osobama sa invaliditetom i drugim korisnicima.

To ne znači da postoji 200.000 različitih siromašnih građana – ista osoba ili porodica može ostvarivati više prava i kategorije se preklapaju. Zato se ta cifra ne smije sabirati sa brojem penzionera i zaposlenih kao da je riječ o potpuno odvojenim grupama.

Ali pokazuje nešto drugo: ogroman dio stanovništva direktno ili indirektno zavisi od socijalnih i dječjih transfera čiji iznosi nijesu vezani za Euro model.

Za socijalna i dječja prava država je samo u junu izdvojila 20,8 miliona eura, a mjesečni izdaci posljednjih mjeseci kreću se oko 20–22 miliona.  Ti ljudi neće 1. januara dobiti platu od 1.000, 1.250 ili 1.400 eura.

A plaćaće isti hljeb. Isto mlijeko. Istu kiriju. Istu struju. Istu dostavu. Iste lijekove i usluge.

Šta ako cijene porastu 30 odsto?

Važno je biti precizan: nema osnova da se danas tvrdi da će ukupne cijene u Crnoj Gori zbog Euro modela porasti 30 odsto. Takva tvrdnja bila bi trenutno ekonomski i statistički neodbranjiva.

Ali možemo pokazati šta bi 30 odsto poskupljenja određenih osnovnih troškova značilo za osobu čiji prihod ostaje isti. Ako domaćinstvo danas za hranu i osnovne potrebe troši 500 eura, isti paket sa rastom cijena od 30 odsto koštao bi 650 eura.

Razlika je 150 eura svakog mjeseca.

Zaposleni koji dobije povećanje od 300 eura još uvijek je u plusu. Penzioner ili korisnik socijalne pomoći koji ne dobije odgovarajuće povećanje – nije. Njegov životni standard pada. Upravo tu se nalazi distributivni problem Euro modela o kojem se gotovo ne govori.

Mogu nastati dvije Crne Gore

Prva će 1. januara vidjeti povećanje na računu. Druga neće.

Prva grupa može dobiti stotine eura dodatnog raspoloživog dohotka. Druga će otići u istu prodavnicu i suočiti se sa istim novim cijenama.

Ako Euro model izazove samo snažan rast realnih zarada uz rast produktivnosti, zaposlenosti i proizvodnje, reforma može podići standard. Ali ako izazove trku između plata i cijena, konačni rezultat više neće biti određen iznosom koji piše na platnoj listi.

Biće određen onim što se za taj iznos može kupiti. I zato je možda najvažnije pitanje koje Vlada mora da odgovori prije januara: Koliki rast cijena očekuje kao posljedicu Euro modela, ko će zaštititi 118.000 penzionera i desetine hiljada socijalno ugroženih građana ako inflacija ubrza – i koliko će cijela reforma zaista koštati privredu i državni budžet?

Jer povećati platu administrativnom odlukom moguće je preko noći. Povećati produktivnost, proizvodnju i količinu roba i usluga za isti procenat – nije. A upravo između te dvije činjenice nalazi se račun koji će Crna Gora početi da plaća od 1. januara.

VOP: Šaljite nam stare i nove cijene

VOP će do početka primjene Euro modela pratiti promjene cijena proizvoda i usluga.

Ako ste primijetili poskupljenje, pošaljite nam staru i novu cijenu, datum, naziv proizvoda ili usluge i, kada je moguće, račun ili fotografiju cjenovnika.

Na osnovu provjerljivih podataka napravićemo pregled kretanja cijena prije 1. januara, kako bi se nakon početka Euro modela moglo mjeriti ono što je za građane na kraju jedino važno: ne koliko eura piše na plati, već koliko za njih mogu da kupe.

Ekipa VOP-a