Ko nije vidio OVU Crnu Goru, ne zna kakva je u duši!

Da li ste čuli za Moračke vodopade?

Gotovo nestvaran prizor dočekao nas je poslije skoro dvadesetak kilometara pješačenja preko visoravni Javorje, spuštanja kroz stoljetnu šumu, pa onda opet pentranja kroz šikaru, pa opet kroz stoljetnu šumu, preskakanja potoka i rječica…

Nestvarno zelene livade i nevjerovatno poljsko cvijeće

Da krenemo redom. Ovo neće biti vodič za samostalnu avanturu, prvo, zato što biste se vjerovatno izgubili, drugo, zato što bi bilo opasno da idete sami, jer su staze strme, šume duboke, a ljudi rijetki na ovom putu.

Mi smo, kao i obično, išli sa Montenegro Phototrekkingom, a o stazama i bogazama je brinuo naš vodič Darko.

 Prvi odmor i cooliranje na livadi  Foto: Slaven Vilus

Autobusom iz Podgorice smo, poslije nekih 70 km stigli na Semolj, i odatle se zaputili makadamom uzbrdo.

Visoravan na koju smo izbili, sa nestvarno zelenim livadama, tek pokojom stoljetnom brvnarom i mještanima koji ljeti i danas izdižu stoku, bijeli konj u daljini, skoro da mu vidimo krila 🙂 … Poljsko cvijeće ovdje ima nebeske boje i oblike koje samo priroda može stvoriti.

Milovan i Mikeli, odmah su se pronašli (Foto: Slaven Vilus)

Prva pauza, da se nešto gricne, kod kolibe domaćina Milovana Bojića, koji ovdje izdiže ljeti i ostaje čak do Aranđelovdana. Inače, veli, živi u selu Bojićima, sa ženom i četvoro djece. Imaju 70 ovaca i nekoliko krava i žive od poljoprivrede. Milovan zove i sipa domaću krušku iz dvolitarske flaše od Koka Kole. U seoskoj školi, kaže, ima četiri đaka u četiri razreda, a u njegov vakat ih je bilo preko 50. A taj vakat nije bio ni tako davno.

A momci? Ima, kaže neženja, ali ima i onih koji su uspjeli da sviju porodicu. Prije par godina, veli, u selo Redice je za jednog mještanina došla Albanka.

– Bolja je domaćica no ijedna Crnogorka, dako im Bog i đecu da, veli Milovan.

      Foto Slaven Vilus

Krećemo dalje, opet uzbrdo, do izvora Morače. Oko nas vrhovi  Lijevno, Mali i Veliki Zebalac koji pripadaju planinii Loli…  Na ovoj turi ćer vas oduševiti Kapa Moračaka sa vrhovima Lastvom i Zagradcem, Pocki vrhovi u nastavku Kape Moračke. a svi pripadaju Moračkim planinama.

    Foto:Saćir Suruliz

Sve ovo nam je, normalno, ispričao Darko, i počeo da saziva zbor!

Nema zadržavanja, put čeka, a čekaju i vodopadi.  Kraj kolone, istina, zaostaje, zbog grudvanja i fotkanja na snijegu, u junu!

        Foto Slaven Vilus

Izdižemo se i mi, konačno, na sami vrh visoravni, odakle puca pogled na Babji Zub i Jablanov vrh na Sinjavini (ili Sinjajevini), Durmitor i Komove…

Sada smo na 1,750 nadmorske visine, i vrijeme je za dobar odmor za umorne noge, i praznik za oči.

Ko nije Crnu Goru vidio odavde, ne zna kakva je u duši.

       Foto Slaven Vilus

Pola sata odmora I kreće spuštanje. Ovo je mjesto gdje stanuje stari znanac Montengro Phototrekking tura, lokalni neženja, koji svake prilike pita: Ima li ođe koja za mene?!

Još mu se nije posrećilo, a da li će, niko ne zna 🙂

Inače, ovdje su ljudi “retke zveri” pa nas svaki od nekoliko mještana koje usput srijećemo priziva na kafu, rakiju, i čašicu razgovora.

     Foto Slaven Vilus

Poslije par kilometara ulazimo u duboku stoljetnu šumu, noge klizaju po opalom lišću i slojevima humusa, a bogme i koljena klecaju onima sa lošijom kondicijom.

Opet potok, selo sa nekoliko mještana, mačka na pragu, a oko zapinje za umiljato bijelo tele u trošnoj štali.

Još malo do cilja. Pola sata. Opet šuma, potok, vodopad.

Tu zastaje dah. Da li je moguće da nismo znali da ovo postoji na samo par sati vožnje od Podgorice?

              Foto Slaven Vilus     Foto Slaven Vilus

F

Foto Darko Šarčević

U povratku, par sati kasnije, trojica mještana vješto deru kožu malom bijelom teletu koje nas je umiljato pratilo pogledom dok smo prolazili. Zovu na rakiju. Nećemo. Žurimo. Već se smrkava, a i baš smo umorni.

Najmlađa i najslađa planinarka ove ture, svih 20 km na nogicama:)

Slaven je kriv za ove super fotografije 🙂

Ovo je društvo s kraja kolone 🙂 

Do sledeće avanture, uživajte!