Ja bez pisanja ne mogu, to nije moj izbor, to je zavisnost, to je moranje, kaže u intervjuu za B92.net hrvatska autorka Vedrana Rudan.

“Mislim da svako ko piše, piše jer mora, ne zato što to hoće. Meni je unuka nedavno rekla, ima osam godina, ‘svi oko tebe rade samo ti ništa ne radiš’. Pa ja pišem, kažem ja, a ona ‘nona, to nije posao, to je užitak’. Mala već primjećuje šta je muka, a šta je strast”, navodi ona.

Njen prvi roman “Uho, grlo, nož” kojim je počela karijeru objavljen je prvi put 2002. godine i to u isto vrijeme u Srbiji i Hrvatskoj.

Preveden je na nekoliko jezika i adaptiran za daske koje život znače, ali je i izazvao dosta bure i donio joj probleme. Djeca su joj, kako kaže, u školi dobijala jedinice, našla se na listi za odstrijel i morala je da bježi od “velikih Hrvata”.

Vedrana Rudan navodi da je njime pokazala “da su i Srbi u Hrvatskoj ljudi”.

Navodi da sada piše “Pismo djeci“ u namjeri da se sa njima “obračuna i kaže im šta misli”.

“U posljednje vrijeme mi je puno srce ljubavi prema sebi samoj. Da, i to baš puno. I to je jedan predivan osjećaj. To mi se dešava u zadnjih šest mjeseci i nikada se bolje nisam osjećala, ja sam se u sebe zaljubila”, kaže Rudanova za B92.net.

Govoreći o situaciji u regionu Vedrana Rudan kaže da nema mržnje između dva naroda, već da to mediji tako prikazuju.

Jedna je od potpisnika Deklaracije o zajedničkom jeziku na kojoj je radilo preko 30 stručnjaka iz regiona tokom niza konferencija “Jezici i nacionalizmi” u Podgorici, Sarajevu, Splitu i Beogradu.

Među ostalim potpisnicima su Rade Šerbedžija, Mirjana Karanović, Boris Dežulović, Teofil Pančić, Rajko Grlić…

“Potpisala sam je. Mislim da tu nema mnogo pameti, ovdje se govori jedan jezik i to zadnjih nemam pojma koliko godina. E sad, zašto bismo mi koji govorimo tim jezikom podlegli primitivnim, nepismenim, glupim, lopovima, politčarima, koji nalaze milion načina da nas zavade, ja ne znam. Ako je to način da im pošaljemo poruku odj..ite, ostavite nas na miru, ovo je naš jezik, ako nije vaš – govorite loš engleski, loš ruski, loš njemački, ali nas ostavite na miru. U tom kontekstu sam ja to punog srca potpisala i zaista to smatram jednim jezikom. Ja sam diplomirala i imam kod kuće diplomu da sam diplomirala hrvatski ili srpski jezik. Za mene je to jedan jezik i nekoliko nijansi”, navodi Vedrana Rudan.

Ranije je izjavljivala da “gospodari insistiraju na tome da smo mi Srbi i Hrvati”, kao i da “ne postoje Srbi i Hrvati nego robovi i lopovi”.

Može li se to nekako promijeniti?

“Ne, ja mislim da se to ne može promijeniti, to nije ni srpsko, ni hrvatsko pitanje. To je svjetski trend. Ja u svjetsku revoluciju ne vjerujem, barem ne tako brzo jer se obični ljude bore za goli opstanak i fizički opstanak i da bi mogli da plate dugove. Međutim, kada im dođe voda do grla onda će valjda nekoga skratiti za glavu. Mi smo ovdje fini ljudi, i u Srbiji i u Hrvatskoj, tako da ove životinje mogu raditi s nama ono šta hoće”, kaže ona.

Ipak, kako kaže, robova nema samo na Balkanu.

“U Americi je potpuno isto, isto je u Turskoj, u Njemačkoj. Gdje se ljudi bune? Nigdje. Bune se Arapi u Francuskoj, ali se ne bune Francuzi. I uostalom, Francuska je u opsadnom stanju, to je zemlja u ratu. A onda problem Balkan, mi smo svi divljaci, a šta su oni? Vlastite građane ubijaju svaki dan. Mi treba da se riješimo tog balkanskog kompleksa. Nijesmo ništa gori od Šveđana. Oni imaju za razliku od registrovanu nacističku stranku. Mi nemamo”, ističe ona za B92.net.

Prema njenim riječima, elite u Srbiji i Hrvatskoj ne biraju građani, već stranci, a svijetom vladaju korporacije.

“Da li Njemci, da li Francuzi, da li Amerikanci, pitaj boga ko su ti ljudi, mi njihova imena ne znamo, ali oni vladaju svijetom. Kolindu nije izabrao hrvatski narod sa 0,00 posto, nego su je Amerikanci iz NATO samo preselili u Hrvatsku na našu sramotu. Ko je izabrao Vučića, to ja ne znam, vi ga sigurno neće izabrati, vi ćete za njega glasati”, kaže Rudanova.