PODGORICA: Predstava „Hronika Galeb“ na obali Morače

Premijera pozorišne predstave „Hronika Galeb“ nastale u produkciji Alternativne teatarske aktivne kompanije (ATAK) biće organizovana u srijedu, 22. juna na obali Morače, u objektu „Galeb”, kajakaškog kluba „Morača“, sa početkom u 20:30.

Autori tekstova su: Dragana Tripković, Vasko Raičević i Stefan Bošković. Predstavu je režirao Mirko Radonjić, a uloge tumače Aleksandar Radulović i Karmen Bardak. Učesnici u predstavi su i gospođa Rosanda Kovijanić i polaznici dramskog studija „Prazan prostor“.

Producenti predstave su Milena Čaran i Slobodan Radović. Predstava je dio projekta “Galeb Urban Intervention” Kancelarije za arhitektonska istraživanja i praksu DVARP, a realizuje se u okviru manifestacije „Podgoričko ljeto 2016“.

Projekat finansiraju Glavni grad Podgorica – Sekretarijat za kulturu i sport i Ministarstvo finansija kroz Konkurs dijela prihoda od igara na sreću.

O predstavi:

Predstava kroz tri dramske priče govori o gradu Podgorici, kroz njegove faze od vremena 70tih godina prošlog vijeka, turbulentnih 90tih i današnjice, odnosno o ljudima koji su živjeli u njoj. Dramski triptih „Hronika Galeb“ na objektu Galeb na obali Morače u Podgorici, koji u osnovi teme nosi dva ključna pojma Vrijeme i Prostor, nova je pozorišna intervencija Alternativne teatarske aktivne kompanije (ATAK).

Tri dramske etide, pisane u jednom činu, govore o najznačajnijim momentima iz bliže crnogorske prošlosti. Vrijeme u kojem se odigravaju ove tri priče direktno je vezano za prostor podgoričke plaže, na kojoj je izgrađen objekat „Galeb“ inspirativne arhitekture, djelo arhitekte Tupe Vukotića. Ovaj objekat smo prepoznali kao izuzetan scenski prostor, koji u autentičnom ambijentu na obali gradske rijeke, uljuljkan u vegetaciju koja ga okružuje, sa isturenim terasama kao izvedbenim podijumima, simbolizuje duh grada i vraća sjećanje na stare vrijednosti.

Prva drama je intimna priča o dvoje četrdesetogodišnjaka iz 70-tih godina prošlog vijeka, kada je grad Podgorica ali i sva bivša Jugoslavija bila na vrhuncu svoje moći. Njihovi životi su obogaćeni mogućnostima koje je nudio socijalistički sistem. Mladi su puni nade u budućnost, a državno uređenje je gotovo pa savršeno. U rertro-nostalgičnom maniru, dvoje junaka pričaju svoje priče koje, iako njima savršeno moguće, nama, iz perspektive onoga što smo doživjeli danas izgledaju fantastično.

Druga drama je izgrađena na temeljima turbuletnih 90-tih godina, vremenu koje je u mnogo čemu obilježilo čitav prostor Balkana. U njenoj osnovi je priča o dvoje ljudi koji odrastaju u Crnoj Gori oko koje bjesni rat, u kojoj vlada crno tržište i siromaštvo. Ova drama posredno priča priču i o Čehovljevom „Galebu“, kao matrici za intezivne ljudske emocije, podstrekivane ludilom društvenih okolnosti koje su nas otpravile u novi milenijum.

Treća drama smještena je u sadašnjosti, dakle vremenu u kojem jesmo. Dvoje mladih ljudi kroz lično iskustvo saopštavaju svoje viđenje trenutka u kojem žive. Njihov odnos prema prošlosti i univerzalnim vrijednostima objašnjava stvarnost i ukazuje na probleme sa kojima se suočava generacija koja dolazi.

Vremenska elipsa kojom su sve tri priče obilježene ključna je za razrješenje ove dramske strukture.  Stoga se priče kreću iz sadašnjosti ka prošlosti i vrhune u simbolici varijabilne nade koju svako vrijeme nosi na jedinstven način.

Ovaj dramski triptih na direktan način prolazi kroz veoma važne djelove naše prošlosti i govori o ozbiljnim problemima tri generacije. U umjetničkom smislu, ovaj koncept je među prvima kod nas koji otvara priču o savremenom čitanju istorije i onoga  što se zaista događa pojedincu (građaninu) koji čini društvo.

  Riječ reditelja Mirka Radonjića:

Objekat Galeb na obali Morače iako povod ovoj predstavi je ipak samo vrč u koji ulivamo našu priču. Kako i sam naslov sugeriše, naša predstava je hronika te kao takva za svoj fokus ne uzima prostor, nego vrijeme. Prateći tri priče (D. Tripković, V. Raičević, S. Bošković) smještene u tri epohe (1971., 1993., 2016.), mi ne pišemo istoriju – zato što je isuviše lako baciti pogled na prošlo vrijeme i prošle generacije i okrviti ih za stanje u kojem se trenutno nalazimo kao društvo, niti morališemo o sadašnjici – kriveći mlade naraštaje da se u svojoj bezidejnosti ne služe nasljeđem na pravi način. Mi prosto unutar jedne mozaičke strukture dajemo uvid u određene fenomene, u želji da se prebacivanje odgovornosti zamijeni preuzimanjem iste. Takva odluka proizilazi iz dubokog uvjerenja da zanemarivanje i propadanje, uništavanje i rušenje bilo kojeg lokaliteta nije tragedija zarad lokaliteta samog, ma kakva god bila njegova arhitektonska, kulturno-istorijska ili, na kraju, materijalna vrijednost. Tragedija se ogleda u urušavanju memorije – kolektivne i pojedinačne – čiji je lokalitet nosilac. I još više – tragedija se ogleda u onemogućavanju formiranja nove memorije. Bolno svjesni ironije da lokalitet kojem treba teatarskom intervencijom udahnuti život je sasvim vjerovatno mrtav, naša hronika je čin umjetničke i građanske odgovornosti i borbe protiv sve rasprostranjenije dosade i apatije.

Reprizno izvođenje predstave biće organizovano 23. i 24. juna na istom mjestu u 20:30.

Ulaznice se mogu kupiti po cijeni od 3,50 eura u Kafeu Štiglić (Njegoševa 30), a broj mjesta je ograničen.