Podgoričanka osnovala agenciju za kućnu njegu pacijenata

Podgoričanka Julijana Vojinović zdravstveni je radnik već 33 godine. Radi u KCCG, a tokom staža došla je na ideju da pokrene agenciju “Sigurna ruka”.

Riječ je o nešto drugačijem vidu patronaže koja se sprovodi u sistemu zdravstva.

Drugačiji je iz razloga što, kako je pojasnila u razgovoru za Vikend novine, patronaža radi profesionalno, dok se ona opredijelila da se “približi” pacijentima. Stoga je nerijetko prihvataju kao člana porodice, prijatelja, druga i nekog kome se mogu povjeriti.

Od februara 2016. godine radi svaki dan, prvo u KCCG, a nakon toga sa pacijentima.

“Ideja je potekla na mom radnom mjestu, primijetila sam interesovanje pacijenata, da im treba neka vrsta pomoći u kućnim uslovima. Nošena mišlju da, ipak, ne postižemo dovoljno da pružimo na radnom mjestu, odlučila sam da krenem korak dalje i osnujem agenciju ‘Sigurna ruka’ čija djelatnost se zasniva na stručnoj pomoći koju isključivo obavljaju medicinske sestre. Naravno, u slučaju da je potrebno mi možemo angažovati i nekog od ljekara, povezati se za izabranim ljekarom, fizioterapeutima”, navodi Vojinović.

Agencija “Sigurna ruka” pruža sve vrste usluga što se tiče standardne njege, usluga uključivanja terapije, prevoja, njege dekubita, kupanja, presvlačenja, masaža, ustajanja poslije teških operacija, sve, naravno, u kućnim uslovima.

Velika odricanja

Krenuvši u ovaj projekat, Vojinović je pristala na odricanja, a u smislu manje vremena za sebe i svoju porodicu, zarad pomoći starim i iznemoglim pacijentima.

“Kategorija pacijenata su najčešće nepokretne osobe, polupokretne i onda morate potpuno da se posvetite i odjednom više o njima znate nego njihova porodica, tu se neka prisnost stvara i emocije, prosto se zbližite. Ovo opredjeljenje traži odricanje, traži mnogo posla”, ističe Vojinović.

Pored posla, mora da se posveti i porodici, što nije baš jednostavno, ali kako je ovo druga godina, već su stvari na mjestu, uhodala se.

“Radim i vikendom, nije pretjerano veliki broj pacijenata, trenutno ih je šest, ali vam mogu reći da prošle godine od 6. aprila nijesam ni jedan jedini dan imala slobodan. Svakog dana sam radila dvokratno, pa i kad je bila slava, rođendan”, priča ona.
Kako navodi, razlog više što je ušla u ovaj projekat je to što joj je još par godina ostalo do penzije, a sa ciljem da penziju malo pojačala dodatnim osiguranjem koje sebi uplaćuje preko ove porodične firme.

Cijeniti svoj rad

U budućnosti Vojinović ima namjeru da proširi djelatnost u pravcu pomoći starim ljudima koji ostaju vrlo često sami.

“To je moja ideja. Ja sam se kroz svoj posao nalazila u situaciji da pođem kod pacijenta, na poziv, i onda sam vrlo često bila u nezgodnoj situaciji vidjevši uslove u kojima je taj neko – tada ne mogu ni naplatiti uslugu, niti reći koliko košta. Govorila sam ‘ne mora ništa’ i odlazila. Onda sam shvatila da to gubi smisao, a samim tim i na vrijednosti posla se gubi, znate, vi morate cijeniti svoj rad”, kaže Vojinović u razgovoru za Vikend novine.

Prvenstveno, održava je i daje joj snagu ljubav prema tom poslu, samo “ponekad je kratak dan da bi se sve završilo”.

Nema stalno zaposlene u svojoj agenciji, tu su samo ljudi na ispomoć koje angažuje po potrebi.

“Uključim sestru, koja je takođe zdravstveni radnik, neku od koleginica, imam saradnju i sa Zavodom za zapošljavanje ako mi treba neka od žena koje se nalaze na evidenciji zavoda a nijesu klasične geronto domaćice, nego žene koje ja uvedem u nečiju porodicu pa one imaju taj probni rad i ako se pronađu, onda ostanu zaposlene i za druge poslove – pomoći u kući, nabavke, nazavisno od stučnog dijela. Ja sam zapravo samo veza, svi koji su uključeni plaćeni su, nema volontiranja”, priča Vojinović.

Preporuke pacijenata najbolja reklama

Minimum sat vremena potrebno je za jednog pacijenta, a kod nekih ide i dva puta dnevno, ujutru i uveče. Zadesi se da obilazi pacijenta i u 10 sati uveče kako bi dobio terapiju pred spavanje.

“Ima pacijenata kojima pomoć više nije potrebna, ali zahtijevaju da ostanem jer su se vezali u trenucima kad im je bilo loše, pa su vidjeli spas. Jedna starija žena je odbila rehabilitaciju u Igalu jer ja nisam mogla da pođem s njom. Tako smo angažovali fizioterapeuta kući”, kazala je Vojinović.

Pacijent u svakom trenutku može da kaže “nama vaše usluge više nijesu potrebne”, navodi ona.

“Jedino što je malo teže je što su pacijenti u različitim djelovima grada, pa se izgubi dosta vremena samo u putu”, priča Vojinović.

Porodica ostaje zahvalna iako član kojeg su liječili umre, navodi Vojinović, te su tako kolica i hodalicu dobili u znak zahvalnosti.

“Najbolja preporuka su ljudi kod kojih idemo, pa članovi njihovih porodica, oni su nam najbolja reklama, tako stižu pacijenti do nas”, kaže ona, dodajući da je i sama pažnja neki vid terapije.

“Dobar dio odgovornosti ide uz ovo što radim, a opredijelila sam se za istinu, te kažem pacijentima uvijek kako jeste, da im ne uljepšavam stvari. Uputim ih kod doktora ako je potrebno”, navodi ona.

Vojinović navodi, da među pacijentima ima i žena koje se pripremaju za vantjelesnu oplodnju, a koje primaju hormonsku terapiju.

“Pripreme za vantjelesnu oplodnju traju po mjesec dana, ja idem kod njih, dajem im terapiju. Oni ne pripadaju nikome, jer sve preko privatnika ide. Ima takozvana stop injekcija, pred zoru se daje, u nezgodno vrijeme, tada moram da ustanem iz kreveta. I bebe obilazimo, kad porodilje izađu, dok opane pupčić, mlade majke se ne snalaze – nemaju servis bake, i to je najljepše u našem poslu”, ističe Vojinović.

Cjenovnik

Cjenovinik je predvđen od Ministarstva zdravlja koji imaju sve zdravstvene ustanove.

“Ali to je kao i u prodavnicama. Nekada, na uštrb sebi, smanjim cijene, kad vidim kakva je njihova ekonomska situacija. Usluge su dosta pristupačne. To vidim po njihovim reakcijama, ako dođem na deset dana oni kažu – stavite još deset dana. Nije im skupo, a materijal uvijek nabavljaju preko izabranog ljekara, a da ja nabavim materijal bilo bi im skuplje. Kako znam šta ih sljeduje, napravim spisak i pošaljem ih kod izabranog. Ako im pretekne ja uzmem i iskoristim za drugog pacijenta”, pojašnjava ona.

Kako navodi, u ovaj posao ne bi se moglo ući bez jakog iskustva.

“Ja sam kroz KCCG stekla veliko iskustvo, na klinikama za ortopediju i za hirurgiju, kao i dok sam radila u hitnoj pomoći. Vi tu morate imati i znanje i hrabrost. Rezultati tu govore. Imamo sve više posla. Ja ću nastaviti sa ovim, porodica je tu, ako vide da je isplativo neka oni nastave. Ugasit se uvijek može, a započeto i razrađeno ne treba ostaviti”, zaključuje ona.