“TI NJEGA UDARI JOŠ JAČE” ILI “SKLANJAJ SE” Roditelji pred teškom dilemom – kako vaspitavati dijete da odgovori na nasilje

Brutalni detalji vršnjačkog nasilja svakodnevo pune novinske stupce. Roditelji panično prate i najmanje promjene u ponašanju djece, iz straha da upravo njihovo dijete nije postalo nečija žrtva. Međutim, oni su često u dilemi, kako da vaspitavaju svoje dijete da reaguje na nasilje: da pobjegne ili da uzvrati udarac? Domaći stručnjaci izričito kažu da je svaka vrsta nasilja – nedopustiva.

– Nikakav vid nasilja nije dopustiv. Potpuno je pogrešno učiti dijete da vrati udarac i da na nasilje odgovara nasiljem, jer se time stvara začarani krug – jasan je psiholog Žarko Trbješanin.

Preventiva

Trebješanin za ”Blic” objašnjava da je uvijek bolje delovati što ranije i spriječiti dalje nasilje, jer iz igre često može da dođe do tragedije. Ako se neko ponašanje “pusti”, i na njega ne reaguje, može da dođe do eskalacije.

– Kada pustite nekog da vređa, ponižava, otima, taj će ići i dalje – kaže naš sagovornik.

Potrebno je odlučno stati na put nekome ko se ponaša bahato i ko hoće da demonstrira moć nad drugom  djecom, dodaje on. Ali pod reagovanjem, psiholog smatra isključivo razgovor roditelja sa nastavnikom, direktorom…

– Nije tužakanje ako roditelj ode u školu. To su problemi koji se rešavaju sistemski – smatra on.

Šta je nasilje?

– Kod nas se nasiljem smatra samo ako ima modrica: ako je dijete dobilo batine, ili ga je neko ubo šestarom, nožem… Nasilje može biti i socijalno izolovanje, kada sa djetetom neće da se druže, kada ga ogovaraju, šire laži, klevete. Veoma je bitan i doživljaj nasilja: nekome se nešto čini kao šala, ali ako dijete to pogađa, onda je to problem. Neka djeca su prosto osjetljivija – kaže on i ističe da neće dve osobe reagovati jednako na istu vrstu ponašanja.

“Kažu djetetu da se ne bije, a tuku ga za svaku sitnicu”

Trebješanin kaže da roditelji često greše, jer šalju djeci zbunjujuće poruke svojim ponašanjem kod kuće: govore djetetu da se ne bije, a za svaku sitnicu ga tuku.

Roditelj je odgovoran da nauči dijete kako da rešava konfliktne situacije i kako da se snađe bez primjene nasilja, kaže naš sagovornik.

Ipak, on ističe da se ne može kompletna odgovornost pripisati roditeljima, jer oni često umeju da budu korektni i pristojni, a da u njihovom odsustvu dete bude izloženo različitim sadržajima sa televizije, interneta, iz medija, o kome se kasnije priča u školi, što predstavlja veliki problem.

Trebješanin ostaje nepokolebljivog stava na pitanje šta se događa  kada zakaže cio sistem: škola, roditelji, timovi protiv nasilja, te nema ko da zaštiti dijete… Kada dijete smije da uzvrati?

– Svaka vrsta nasilja je nedopustiva. Šta ste postigli? Upravo se tako i događaju tragedije. Zakažu tuču posle škole, ponesu i oružje. Ako učite dijete da uzvrati, onda ste i vi odgovroni za ono što se posle desi – zaključuje psiholog Žarko Trebješanin u  razgovoru za “Blic”.

“Naučite dijete da se skloni”

Sa ovim stručnjakom slaže se i Nikolina Milosavljević, psiholog i savetnik za roditelje.

– Ne savjetuje se da se djetetu daje govori da “vrati i ti” zato što nasilje proizvodi dodatno nasilje, a cilj nam je da dijete nauči kako da na konstruktivan način rešava konflikte kroz asertivnost. Međutim, ukoliko takva vrsta komunikacije ne pomaže, bolje je učiti dijete da se skloni negde gdje je sigurno i da potraži pomoć odrasle osobe u školi – kaže Milosavljević.

Tijelo se samo brani

Takođe, ona kaže da djeca koja pokazuju nasilno ponašanje, prije se fokusiraju na izolovano dijete, tako da se uvijek savjetuje da dijete nikada ne bude samo i da uvek oko sebe ima neke drugare ili drugarice.

– Ukoliko se baš dogodi da je dijete fizički ugroženo i ne može baš nigdje da se skloni, bilo bi poželjno naučiti dijete da se odbrani, ali za to su već odgovorne i same fiziološke funkcije u organizmu koje pripreme organizam za odbranu ukoliko određene moždane strukture procene da se tijelo nalazi u životnoj opasnosti – objašnjava.

“Pravi se da te ne dotiče”

Na pitanje kako vaspitati djecu da odgovore na vršnjačko nasilje, Milosavljević daje konkretne savjete:

“U početku se uglavnom dešava verbalno nasilje, tako da je najbolje učiti dijete da iako ga određene “šale” zaista povređuju da, pred djetetom koje vrši verbalno nasilje, glumi da mu je ta šala dosadna i da ga ne dotiče, da koristi određen humor i kratke rečenice: “jeste, baš tako”, “imaš li nešto pametnije da radiš?”, ”jeste, koga brige” i slično. U većini slučajeva ukoliko dijete pokaže nezainteresovanost za pokušaje verbalnog nasilje, nasilje će prestati zato što djeca koja vrše verbalno nasilje pokušavaju da isprovociraju burne odgovore drugog djeteta na koje su se fokusirali”.

Do koje granice trpeti, prijavljivati razrednom starešini, direktoru, razgovarati sa roditeljem djeteta koje maltretira vaše, a kada se ta granica prelazi?

Kako vaše dijete reaguje kada svedoči nasilju?

– Ne bi bilo loše da roditelji povremeno postavljaju znatiželjna pitanja djetetu kako bi pratili situaciju u školi. Na primjer: da li se dešava da neko dijete u razredu bude odbačeno, kako se vaše dijete osjeća kada vidi da je neko drugi odbačen, da li se njemu desilo da bude na taj način odbačen, kako se osjećalo zbog toga…

FOTO: ILUSTRACIJA / PROMO

Dakle, potrebno je da saznate kako vaše dijete reaguje na djecu koja vrše verbalno i fizičko nasilje, i ako primjetite iz razgovora da se ono teško snalazi u tim situacijama, poželjno je da radite sa njim na tim vještinama komunikacije koje mogu da mu pomognu da se na asertivan način suprotstavi djetetu koje vrši nasilje, savjetuje psiholog.

– Sa druge strane, kontaktirajte razrednog starešinu kako bi dogovorio dalje korake koji će se primjeniti kako bi agresivnost prestala. Naravno, ukoliko ovaj prethodni korak ne daje rezultate, treba se obratiti višim institucijama koji su odgovorniji za rješavanje ovakvih problema – kaže Milosavljević za “Blic”.

Gdje je granica?

Na pitanje šta je granica dječje igre, makar i grube, a kada šala postaje nasilje, Milosavljević se slaže da djeca u toku svog odrastanja budu jedni prema drugima grubi, ali kaže da to ne traje dugo.

– I ukoliko se jedna strana osjeća povređeno, poslije nekog vremena se to reguliše, pa se dva djeteta, koja su se svađala nedelju dana prije, ponovo združuju i učestvuju u zajedničkim aktivnostima, prihvatajući jedno drugo. Međutim, ukoliko se jedna strana stalno osjeća povređeno, odbačeno i izolovano u odnosu na drugu djecu, i u isto vrijeme, dijete koje vrši psihološko i/ili fizičko nasilje to radi sa namjerom da to izolovano dijete ponizi i povredi, onda se ovde očigledno radi o vršnjačkom nasilju kome treba stati na put, i na koje treba reagovati.

Sagovornica “Blica” kaže da bi bilo poželjno kada bi se u svakoj porodici gajila nulta tolerancija na agresiju, pa bi se samim tim i smanjila agresivnost među djecom.

Ne tucite djecu!

– Problem jeste što se u današnje vrijeme, kao način disciplinovanja djeteta,  koriste kazne i batine, gdje roditelj koji je moćniji primenjuje fizičku kaznu nad djetetom koje je slabije,  i onda ta ista djeca probleme i neke unutrušnje frustracije rešavaju upravo agresivnošću prema svojim vršnjacima koje su procenili kao “slabije”. Sve dok se opravdava kažnjavanje i batine, do tada će i vršnjačko nasilje biti u porastu – zaključuje psiholog i naglašava da je pobornik vaspitavanja bez kazni i batina, te pokušava da bude model svojoj djeci, da kroz razgovor rešava nesuglasice i konflikte.

Blic