Kad Predsjednik parkira “majbah” i pomiješa se sa svojim građanima

Piše: Vesna Radojević

Sjedim sa prijateljicom na jednoj terasi u Bulevaru Ivana Crnojevića juče, predivno proljećno kasno poslijepodne, ispjamo kaficu i pretresamo društveno političko ekonomske teme. Terasa krcata. Svaka terasa u gradu krcata, Podgoričani “pušteni s lanca” ublažavanjem mjera. Izgleda niko nije ostao doma. 

“Eno Mila!”, viknu prijateljica. 

Bacim pogled put bulevara i trljam oči – ne vjerujem. Predsjednik lagano šetnjom, put centra. Iza njega dvojica. Desno, malo ispred njega sitna ženica, ili djevojka, ne vidjeh dobro. Predsjednik se pomiješao sa svojim građanima, u proljećno subotnje popodne?! 

“Poćera je “majbah” kod majstora, da pritegne kočnice”, dobaci komšija sa susjednog stola. 

Kroz glavu mi proletje kako je, prije par godina, danski premijer Lars Loke, inače veliki ljubitelj biciklizma, poveo francuskog predsjednika Emanuela Makrona na vožnju biciklima ulicama Kopenhagena. 

Kroz glavu mi proletje kako švedski ministri i parlamentarci, bez službenih automobila ili privatnih vozača, putuju u prepunim autobusima i vozovima, baš kao i građani koje zastupaju. Bez prava na imunitet, njima se može suditi na sudu kao i svakoj drugoj osobi. Bez sekretara na vratima, kancelarije parlamentaraca manje su od osam kvadratnih metara.

Budna, a sanjam! Grešne misli se ređaju, samo zato što vidjeh Predsjednika kako šeta podgoričkim ulicama. 

“Pa šta?! Mora i Milo nekad da protegne noge”, kaže prijateljica. 

Mora, mora. I on sigurno šeta. Možda i džogira. Negdje. I nekada. Možda i u teretanu ide. 

Ali ne zajedno sa nama smrtnicima. 

Potom, pojavi se na internetu fotografija Predsjednika sa suprugom i unučetom, u opuštenoj šetnji gradom. 

Pomiješani sa svojim građanima. Bez opasnih čuvara. Makar su bili nevidljivi. Ili sklonjeni da ne kvare fotografiju.

Sa prijateljicom pravim konstrukciju kako je raspoređeno nekoliko bezbjednosnih prstenova, od Gorice do Trga nezavisnosti. Možda neki od bezbjednjaka u civilu sjedi za susjednim stolom. Okrećemo se i nagađamo koji bi mogao biti. 

“Ne budi maliciozna – kaže prijateljica – možda je unuče promijenilo njegov pogled na život, na sistem vrijednosti. Možda je riješio da se malo primakne nama smrtnicima. Možda je i njega pogodila kriza. Možda je nekako nestao paralelni DPS univerzum”, kaže prijateljica. 

A možda je krenuo u predizbornu kampanju? Odličan marketinški potez! Odličan! 

Elem. DPS je iz paralelnog univerzuma otišao u opoziciju. Ima li nade da Crna Gora, ikada, ikada, postane Danska ili Švedska? Da se crnogorski premijer i francuski predsjednik provozaju biciklima kroz Podgoricu? 

Novi crnogorski premijer, ekspresno je iz taksija uskočio u državni mercedes. 

I ne samo on. Njegova lijepa i uspješna ćerka, koja inače, zvanično živi i bavi se biznisom u Beogradu, u Crnoj Gori je štićena ličnost. Dok se ministri i parlamentarci u Švedskoj voze javnim prevozom, biciklima, rolerima… djeca crnogorskih zvaničnika su štićene ličnosti.

“Zovi Sergeja!” (ministar policije, p.a), čuje se iz državnog mercedesa, koji smo kupili mi, obični smrtnici, nimalo plačan glas, štićene ćerke, nakon što je Premijer na Tviteru poručio da će ga zapamtiti oni zbog kojih je plakalo njegovo dijete. 

“Hoće li će sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj?” – Branko Miljković